Kreatori politike i stručnjaci na Zapadnom Balkanu treba da prime na znanje da je energija još jednom izbila u prvi plan u Briselu. Evropska komisija je 25. februara otkrila svoj plan za Energetsku uniju, u namjeri da pojača integraciju i učvrsti pregovaračku moć EU vis-à-vis vanjskih snabdjevača kao što je ruski Gazprom. Iako je finalna verzija koju su u proljeće 2014. ponudili tadašnji premijer Donald Tusk i njegov prvi diplomata Radek Sikorski bez ambicioznih prijedloga, nadati se da će unaprijediti međupovezanost gasne i električne mreže preko nacionalnih granica, povratiti stečena prava, sniziti cijene i poboljšati sigurnost nabavke.
Zašto bi zemlje koje nisu članice na Zapadnom Balkanu bile zainteresovane? Zemlje koje nisu članice treba da budu zainteresovane jer je njihova geografska lokacija od posebne važnosti. Svaki značajan napor da se kompletira jedinstveno tržište u energiji ne može proći enklavu zemalja bivše Jugoslavije i Albanije uvučenih u EU. Drugo, Zapadni Balkan je integralni dio Energetske zajednice koju sponzorira EU; regionalna institucija sa sjedištem u Beču koja takođe uključuje Moldaviju i Ukrajinu. Njena osnovna namjera je da ubrza usklađenost sa odredbama EU u oblasti energije, čak i prije formalnih razgovora o članstvu. Drugim riječima, kakva god da bude legislacija u odgovor na prijedloge Komisije ona će, prije ili kasnije, dospjeti do Beograda, Podgorice i Tirane.
Ipak, najozbiljniji razlog da se obrati pažnja na Energetsku uniju jeste to što naglašava saradnju na regionalnom nivou. Ako se implementira, povezaće područje, pomoći modernizaciji energetskog sektora i doprinijeti ekonomskom razvoju. Komisija ima sveobvuhvatan pristup onom što se označava terminom ‘region’ – Zapadni Balkan se nalazi uz susjede koji su već unutar EU, n.pr. Grčka, Hrvatska, Mađarska, Bugarska, Rumunija, itd.
“S obzirom na njegovu posebnu ranjivost, postoji potreba da se poboljša saradnja, solidarnost i povjerenje u centralni i jugoistočni dio Evrope. Iskreni dogovori o saradnji pomoći će da se ubrza bolja integracija tih tržišta u šire evropsko energetsko tržište, što će dalje poboljšati likvidnost i otpornost energetskog sistema i omogućiti punu primjenu energetske efikasnosti u regionu i obnovljiv energetski potencijal. Komisija će poduzeti konkretnu inicijativu u ovom pogledu kao hitan prioritet.”
U tom pogledu, vrijedi istaći nekoliko je tačaka.
Zapadni Balkan, kao i šira jugoistočna Evropa, ima znatan potencijal u oblastima kao što je obnovljiva energija. Samo u Albaniji hidroenergija ide na 20% bruto domaće potrošnje i blizu 100% proizvodnje struje. Crna Gora, koja takođe razvija biogorivo, je na drugom mjestu sa 17%. Ali da bi se postigao pun potencijal u obnovljivim energijama, uključujući geotermalnu, solarnu i energiju vjetra, bitno je uspostaviti bolju prekograničnu infrastrukturu ulaganjem u visoko tehnološku mrežu i razvoj kapaciteta skladištenja. Kako je naglasio moj prijatelj i kolega Julian Popov, bivši ministar za okoliš u Bugarskoj, koji je sada u Evropskoj klimatskoj fondaciji, “Dnevna i sezonska promjenjivost obnovljive električne energije se najbolje odmerava u okviru mreže koja se širi preko veće teritorije, povezujući širu raznolikost električne energije i skladišnih postrojenja.” Ako se prihvate mjere za energetsku efikasnost, Zapadni Balkan može napraviti veliki korak da postane neovisan – i postepeno smanji zavisnost od čvrstih goriva kao što je lignit.
Osim toga, mnogo je priče u regionu u vezi gasa. Uz razočarenje zbog najave Vladimira Putina prošlog decembra da Južni tok nije na rasporedu i da će ga zamijeniti “Turski tok”. U Srbiji, pa čak i u Makedoniji, koje su se nadale da će jedan ogranak doći na njihovu teritoriju, gasovod je viđen kao izvrstan poslovni prijedlog. Štaviše, međunarodni mediji su puni priča o skoro potpunoj zavisnosti Balkana od ruskog gasa i dobro je zapamćeno zahlađenje tokom zastoja 2009. između Moskve i Kijeva. A Makedonija i Bosna i Hercegovina navodno plaćaju Gazpromu najvišu cijenu u Evropi. Međutim, u stvarnosti slika je više iznijansirana. Relativni udio gasa u sveukupnoj potrošnji je nizak. Na Zapadnom Balkanu, Srbija je broj jedan sa 11% ili 2,5 biliona kubnih metara godišnje u poređenju sa Hrvatskom koja troši 3 bcm od kojih su dvije trećine iz njenih rezervi u Jadranu. Drugim riječima, zavisnost od Rusije nije tako nadmoćna kako izgleda na prvi pogled.
Energetska unija nudi regionu mogućnost da dobije pristup alternativnim snabdjevačima – i stoga smanjuje cijene dok postepeno širi udio gasa u proizvodnji struje, grijanja i, nadajmo se, industrije. Jedan od prioriteta Energetske unije je da unaprijedi takozvani Južni gasni koridor. Koridor će krenuti pred kraj ove decenije čim 10 bcm gasa iz Azerbejdžana počne teći preko Grčke i Albanije kroz Transjadranski gasovod (TAP). Planirani terminal za tečni prirodni gas (LNG) na hrvatskom otoku Krku donijeće nove količine potrošačima u jugoistočnoj Evropi. Ovo će dovesti do veće konkurentnosti – posebno u svjetlu očekivanja da cijene LNG opadnu na svjetskom tržištu. Veliko poslovno zanimanje na nedavnim tenderima za offshore naftu i istraživanje gasa u Hrvatskoj je ohrabrujući znak, dok Petronamas Energgy i Royal Duch Shell takođe buše u albanskim vodama.
Kao i uvijek, mnoštvo je ograničenja. Prvo, zemljama u regionu će biti potrebno da mobilišu i privatno ulaganje i fondove EU u razvoj uveliko potrebne infrastrukture. Drugo, potrebna je opsežna reforma u ovom sektoru da bi se osigurala veća efikasnost kao i transparentnost. Zbog činjenice da mjere liberalizacije, na primjer ukidanje subvencija, mogu pogoditi osjetljive socijalne grupe u regionu, bitno je uspostaviti politiku kompenzacije da bi se ublažili negativni efekti.
Ukratko, fokus EU na energetsku politiku nudi mogućnosti da Zapadni Balkan ubere ekonomsku korist kao i da doprinese energetskoj sigurnosti Unije. To je imperativ za kreatore politike u Briselu, prijestonice EU i region da zgrabe te mogućnosti i osiguraju da predložena Energetska unija radii za zemlje koje su još na putu priključenja.
Izvor; SEEbiz
