Nedavno je u javnu raspravu upućen prijedlog novog Zakona o tržištu električne energije koji pred HEP postavlja težak zadatak usklađivanja s Trećim energetskim paketom Europske unije, a posebice s obzirom na status elektroprijenosnog sustava. Naime, u roku od godine dana nakon njegovog usvajanja operator prijenosnog sustava će morati biti organiziran kao samostalna pravna osoba izvan HEP Grupe. Pri tome će operator ostati vlasnik elektroprijenosnog sustava, ali će morati biti organizacijski i upravljački posve neovisan o vertikalno organiziranoj elektroenergetskoj tvrtki u čijem je vlasništvu (tj. o HEP-u). To je, zapravo, smisao odabranog modela neovisnog operatora prijenosa (ITO), za koji su se snažno zauzeli i Uprava HEP-a i sindikati. Što Hrvatska može očekivati pri tom razdvajanju djelatnosti i primjeni Trećeg paketa, pokušao je pojasniti mag. Johannes Mayer, prvi čovjek za regulaciju i tržišno natjecanje u tvrtki Energie Control Austria, austrijskom energetskom regulatoru, a ujedno u Agenciji za suradnju energetskih regulatora (ACER) prati primjenu Trećeg paketa.
Što smatrate ključnim u procesu razdvajanja energetskih djelatnosti u sklopu usklađivanja s Trećim energetskim paketom Europske unije te što biste u vezi s time savjetovali Hrvatskoj?
Postoje dva ključna načela u tom procesu. Jedno je neovisno donošenje odluka o investicijama, a drugo je neovisnost u svakodnevnom poslovanju i održavanju. Kada je riječ o samom procesu razdvajanja operatora elektroprijenosnih sustava (eng. unbundling) u odnosu na svakodnevni rad operatora i investicije, u Austriji smo uočili da je ključno razgovarati sa sindikatima, menadžmentom, vlasnikom i regulatorom kako bi se odgovorilo na važna pitanja. Savjetujem da se pronađe način rada s kojim se svi ti sudionici tom procesu mogu složiti, ali uzevši u obzir ono što zahtijeva Treći paket. Uz to, nužna je koordinacija s Europskom komisijom.
Kako će se kontrolirati proces razdvajanja?
Prvi dio tog procesa je certifikacija odabranog modela, a to će u Hrvatskoj raditi Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA). Operator prijenosnog sustava treba predati zahtjev za certifikaciju prema odabranom modelu, a regulator će raditi nacrt odluke koja se šalje Europskoj komisija koja potom ima četiri mjeseca za odgovor. Zatim se taj odgovor šalje HERA-i koja provodi proces certifikacije operatora. No, ona ima pravo reći da drugačije gleda na problematiku i može odlučiti drugačije od EK-a. Ipak, ako je EK uvjeren u svoj odgovor, može zemlju tužiti Europskom sudu, no to se nikada nije dogodilo jer su se svi regulatori do sada složili s rješenjima koje je predložio. Regulator zatim operatoru izdaje certifikat da je usklađen s modelom neovisnog operatora prijenosa (ITO). Nakon dovršetka certifikacije i izdavanja certifikata može se očekivati kontinuirani monitoring jer je ITO najčudniji od svih modela za restrukturiranje prijenosnih sustava. Taj su model izabrali operatori u Francuskoj, Austriji, Češkoj i Njemačkoj.
Kakva su iskustva s ITO-modelom u primjeni?
To je novi model. U ‘igru’ je ušao vrlo kasno jer to nije bio model koji je EK predlagao, već ga je uvelo nekoliko zemalja. Čak i zemlje koje su bile snažno protiv vlasničkog razdvajanja i ISO-modela (što podrazumijeva razdvojeno upravljanje i vlasništvo nad mrežom) i koje su se jako zalagale za ITO-model koji su promicale Austrija i Francuska, došle su do spoznaje da to možda nije bio dobar izbor jer podrazumijeva mnogo nadzora i izvještavanja na dnevnoj osnovi. Svaka komunikacija operatora i vertikalno integrirane tvrtke u čijem vlasništvu je operator, mora biti zabilježena i poslana regulatoru da provjeri je li to u redu. To je nevjerojatno mnogo posla. Kod primjene ITO-modela, i operator i regulator trebaju računati na velik teret administracije, što je velik izazov.
Na tržištu električnom energijom u EU-u vlada velika borba oko novčanih tokova, odnosno postoji manje zanimanje za regulirane djelatnosti u odnosu na one koje stvaraju dobit.
To je univerzalno iskustvo iz svih zemalja gdje postoje vertikalno integrirane elektroenergetske tvrtke. U ranim danima liberalizacije, a bojim se da to ni danas nije mnogo bolje, vidjeli smo da menadžment u energetskim holdinzima distribuira novac tako da ga za infrastrukturu nema dovoljno, odnosno prelijeva ga u proizvodnju. Trećim energetskim paketom se to pokušava spriječiti. Zahvaljujući vođenju odvojenog računa i vlastitom sustavu odlučivanja prema ITO-modelu, operator ima pravo izaći na tržište i potražiti investitore na njemu, ako od vertikalno integrirane tvrtke ne dobiva dovoljno novca. To je nešto što holdinzi mrze jer gube utjecaj u operatoru u kojom će onda ti investitori željeti imati kontrolu. To je tzv. sporo mini-vlasničko razdvajanje, a to je također dio ITO-modela. Ključni su desetogodišnji planovi investicija operatora. Ako ih energetski regulator prihvati, operator može računati da će dobiti novac koji je investirao. Ako operator od vertikalno integrirane tvrtke ne dobije novac za predviđene investicije jer ga je ona potrošila na nešto drugo, regulator može naložiti operatoru da novac prikupi na tržištu kapitala. Ako on to odbije, regulator može tražiti promjenu modela i vlasničko razdvajanje. Drugim riječima, operator će na natječaju moći promijeniti vlasnika!
U Hrvatskoj su ITO-model dosta promicali sindikati koji tvrde da on dobro djeluje u Francuskoj. Je li to točno?
I u drugim zemljama su se za ITO-model zalagali sindikati. Situacija u Francuskoj je slična Hrvatskoj, utoliko što je riječ o velikom operatoru prijenosnog sustava i taj model funkcionira, ali djelomično na teret kupaca jer je njegova primjena skupa. Ti troškovi se izražavaju u tarifi za opskrbu i u proračunu kojim se financira energetski regulator i može se očekivati da će oni rasti. Ne mogu znati je li u Hrvatskoj ta tarifa dovoljna da pokrije takve ekstratroškove, ali činjenica je da je primjena ITO-modela skuplja u odnosu na druga dva modela.
Kakvo je stanje danas u Austriji?
Austrija ima dva operatora. Jedan je vrlo mali FKW, kod kojeg je odabrano vlasničko razdvajanje, a drugi je veliki Austria Power Grid (APG), koji pripada Verbundu i koji odabrao je ITO-model. APG-u je trebalo dulje za usklađivanje sa zahtjevima ITO-modela jer je veći, a model je vrlo kompleksan, dok je kod vlasničkog razdvajanja ključna vlasnička struktura tako da se spriječi utjecaj na odlučivanje na osnovi pojedinih ugovora. Dok je kod vlasničkog razdvajanja lako, na ITO-modelu treba mnogo ljudi raditi svaki dan. APG se zalagao za ITO-model i bilo bi smiješno kada bi od toga odustao nakon samo godinu dana. I u Austriji su se za taj model zalagali sindikati jer su strahovali da će radnici preći u drugu tvrtku, što bi im moglo donijeti manje plaće i lošije uvjete, a i država ga je poduprla jer je željela vlasništvo nad infrastrukturom. Druga je mogućnost bila prodati tržišne djelatnosti i sačuvati infrastrukturu koja je od strateške važnosti. S druge strane, dobit je u tržišnim djelatnostima znatno veća nego u reguliranima, dakle država nije željela ostati ni bez jedne od mogućih zarada. U Austriji nema diskusije o drugim modelima za restrukturiranje operatora elektroprijenosnog sustava, a ne vjerujem ni da će je biti u bliskoj budućnosti.
Možete li nešto reći o učincima liberalizacije tržišta električne energije u Austriji u razdoblju 2001. – 2010. godine. Što se dogodilo s cijenama i kakav je bio učinak na dobit energetskih tvrtki, zapošljavanje i bruto domaći proizvod?
Maloprodajne cijene električne energije počele su pratiti veleprodajne, no to nije imalo veze s liberalizacijom. Treba gledati što bi se dogodilo da tržište nije bilo otvoreno, a vidjeli smo da bi se cijene povisile i više nego na tržištu na kojem postoji konkurencija. No, u Austriji smo u prošlosti imali neučinkovite odluke o investicijama i gradili su se objekti gdje nije trebalo, a danas se to se promijenilo i nerentabilna ulaganja više nisu moguća. U vrijeme liberalizacije mnogi su bili zabrinuti da će cijene pasti ili ostati na razini 0,02 – 0,03 EUR/(MW h), no cijene su postupno rasle na 0,06 – 0,08 EUR/(MW h) u 2010. godini. Pokazalo se da su najveću korist od otvaranja tržišta imali industrijski kupci koji su prije liberalizacije plaćali visoke cijene struje kako bi građanima one bile niže. Cijene za kućanstva se nisu tako značajno snizile, ali ni rasle onako kako bi rasle na zatvorenom tržištu. Bruto domaći proizvod je porastao za 1%, a procijenjeni učinak na zapošljavanje je 3000 novih radnih mjesta. Elektroenergetske tvrtke su za početak povećale učinkovitost i počele investirati u informacijske tehnologije, a cijena struje je porasla i sve je to poboljšalo njihovu profitabilnost. Neke od njih su iskoračile na nova tržišta, npr. u Makedoniju, Albaniju.
Kako Treći paket gleda na dugoročne ugovore u elektroenergetskom biznisu?
Postoje različiti dugoročni ugovori. Kod prijenosa električne energije interkonekcijskim vodovima oni mogu biti problematični ako su kapaciteti rezervirani tako da ih treća strana ne može koristiti. Druga priča su ugovori za opskrbu električnom energijom. Primjerice, Mađarska je imala teške razgovore s Europskom komisijom jer je prodala elektroenergetsku tvrtku stranim investitorima po vrlo visokoj cijeni, a pokazalo se da je riječ o dogovoru da će oni profitirati na maloprodaji struje. To je hibridni model: istodobno postoji otvoreno tržište i sustav jedinog kupca koji ima ugovor s nekim elektranama od kojih kupuje struju te zarađuje na njezinoj prodaji.
HEP je trenutačno u fazi odabira strateškog partnera za gradnju TE Plomin C, s kojim će biti sklopljen ugovor za kupnju struje. O čemu pri tome treba voditi računa?
HEP može imati ugovor s investitorom i pristati kupovati struju narednih 5 – 10 godina po specificiranoj cijeni. To je kao da HEP investira sam i tu ne bi trebalo biti problema jer je on taj koji snosi rizik takvog ugovora. No, ako se struja kupuje po cijeni koja je atraktivna investitoru i prodaje po toj istoj cijeni, onda se to financira kroz cijeli sustav. Tržište nerijetko ne može funkcionirati jer se takvi aranžmani najčešće kombiniraju s metodama koje sprječavaju kupce da promijene dobavljača i zato je EK protiv takvog sustava. Ako se on uvede na razini države i rizik se dijeli na sve kupce energije, to se može smatrati subvencijom i u tom će slučaju EK pritisnuti državu da ga ukine. Tako je bilo u Mađarskoj.
Države na različite načine pokušavaju utjecati na cijene energije. U Hrvatskoj se situacija s HEP-om i regulacijom cijena predstavlja kao iznimka, no to zapravo nije tako. Takvih, pa i ekstremnijih primjera ima i u EU-u.
Da, španjolska Endesa je bila primorana naplaćivati maloprodajnu cijenu struje niže od veleprodajne i time je nagomilala gubitke. S obzirom na to da se radilo o državnoj odluci, država je odlučila Endesi dodijeliti potporu iz proračuna. Tome se usprotivila Europska komisija jer zbog takve cjenovne politike nitko drugi nije mogao ući na tržište i država je bila primorana okončati takav sustav. Sada se regulirana cijena struje svake godine mora povisivati pa je ona u Španjolskoj sada viša od tržišne. Španjolski kupci zbog toga često mijenjaju opskrbljivače jer time mogu mnogo uštedjeti. U Francuskoj je situacija drugačija jer je proizvodna cijena struje vrlo niska pa se, primjerice, pojedinim kupcima nastojao dati pristup nuklearnim elektranama, što je nadležno europsko tijelo prepoznalo kao subvenciju industrijskim kupcima i to je moralo biti ukinuto.
Kako će izgledati europsko tržište električnom energijom nakon pune primjene Trećeg paketa, primjerice za pet godina?
U roku od pet godina bit će primijenjena mnoga nova mrežna pravila i transportni pravci će biti vrlo unificirani, a operatori će morati slijediti nova pravila. Imat ćemo tržišta koja će mnogo bolje funkcionirati preko vlastitih granica nego do sada. Sada imamo integrirano tržište samo za dan unaprijed, no očekuje se još veća integracija, ako mislimo nekako riješiti pitanje integracije obnovljivih izvora. Zbog toga će za pet godina operatori imati još važniju ulogu jer će trebati organizirati tržište na operativnoj razini.
Kakva su europska iskustva s promjenom opskrbljivača električnom energijom za kućanstva?
Teško je reći što je dobro, a što loše tržište. Ono što vidimo na većini tržišta je da aktivni kupci mogu profitirati. U Austriji na regionalnoj razini postoji 25 opskrbljivača električnom energijom. Ako promijenite opskrbljivača plinom i strujom, možete uštedjeti i 400 eura godišnje, a kada se radi samo o struji, može se uštedjeti oko 150 eura godišnje, iako ni to nije malo. Opskrbljivači nude bonuse novim kupcima pa, primjerice, kupac koji svake godine mijenja opskrbljivača može ostvariti pravo na bonus. Svijet danas nije jednostavniji za male kupce, ali treba priznati da je razina usluge mnogo bolja otkad postoji velika konkurencija.
Izvor Energetika-net
