Srbija je u finansijskoj krizi, ekonomskim nevoljama i duboko u dugovima. Na televiziji gledamo ministra, čija je stranka bila na vlasti i do nedavnih izbora, koji tvrdi da ne zna koliki su dugovi države. Tvrdi se da je bivši premijer prikrivao stvarnu visinu državnih dugova. Predstavnici vlade veruju da bi Srbiji, za spas od bankrota, bilo neophodno dodatnih tri milijarde evra (dakle više od trećine planiranog budžeta)… Sve ove vesti razumljivo izazivaju tako veliku zabrinutost da najava ulaganja u visini od 1,3 milijarde evra u istraživanje i eksploataciju nikla u našoj zemlji teško da ne može naići na proteste javnosti.
Srpske vlade tokom proteklih godina uglavnom vode „ekonomiju destrukcije”: dugovima isplaćuju kredite, inflacijom namiruju penzionere, kreditima krpe budžet, u uništenom penzionom fondu primaju reku ostarelih, nezaposlenih radnika… jedina smo evropska država za koju je svetska ekonomska kriza bila „izazov” iz koga smo izašli već u aprilu 2009. godine. Zato nam je danas ovako kako nam je… Ipak, otvaranje rudnika nikla, ma kako bilo finansijski privlačno, može Srbiju da košta mnogo više od olako obećane zarade.
U medijima spominju prostor između Vrnjačke Banje, Trstenika, Mokre Gore i istočnih opština Republike Srpske, kao prostor gde bi nikl mogao da bude eksploatisan. Dakle, u oblasti koja je verovatno pored Beograda i Kopaonika najznačajnija turistička destinacija Srbije, treba da bude započeta eksploatacija metala koji je 2008. jedno američko društva za kožne bolesti proglasilo za alergen godine. Pri tom su najveći proizvođači nikla pre svega prostrane države kakve su Ruska Federacija, Kanada, Australija, Indonezija… Dakle, privrede koje mogu sebi da priušte da u naseljenim oblastima ne eksploatišu rude i ne grade industrije koje bi mogle da ugroze zdravlje stanovništva i turizam. Treba li spomenuti da se za prašinu nikl-sulfida veruje da je kancerogena, za gas nikl-karbonil da je izuzetno otrovan, dok čist nikl predstavlja takav alergen da su istraživači 2002. otkrili količinu koja prevazilazi standarde i na kovanicama od jednog i dva evra…
U Srbiji je, posle decenija sankcija i ratova samo tokom prvih pet godina 21. veka gotovo udesetostručen prihod od turizma. Sudbina privreda kao što je srpska jeste da, u vreme privatizacije i mogućeg „izvoza prljavih industrija” iz razvijenijih država, zanemare ekološke obzire. Ipak, ako je borski kraj već dugoročno zagađen, ako slične probleme imamo na osiromašenim uranijumom bombardovanom jugu Srbije… Ako su naši gradovi, pre svih Beograd, Kragujevac, Novi Sad, Pančevo i Niš ekološki zapušteni… Zar nije bilo moguće sačuvati oblast zapadne i centralne Srbije? Čudno je da primer turističkog oživljavanja Mokre Gore u koju godišnje dođe, čitam, po šezdeset hiljada turista, ili Andrić-grada čiji bi graditelji želeli da Višegrad ubuduće posećuje sto dvadeset do sto pedeset hiljada turista godišnje, nije uticao na vlasti i javnost Srbije u meri dovoljnoj da makar budu oprezniji s projektima koji, koliko god se u vreme velike krize činili probitačnim, Srbiju ostavljaju u položaju sirovinske baze.
Konačno, nije jasno ko će biti ulagači u eksploataciju nikla u Srbiji. Ako jednoj SR Nemačkoj nije prihvatljivo da oni koji su oštetili njenu beogradsku ambasadu ne budu uhvaćeni i drakonski kažnjeni, zašto bi Srbija prihvatila, recimo, kapital iz države u kojoj su prava srpskog naroda pogažena, u kojoj traju kampanje protiv dela njenih građana i susedne države i u kojoj nije izvršen jasan raskid sa autoritarnom prošlošću (i, nažalost, mada EU to dovoljno ne primećuje, sadašnjošću)?
Sve ovo su pitanja na koja treba da odgovori jedna moderna i demokratska vlada. Građani Srbije veruju da takvu imaju.
Izvor Politika