Zakon o rudarstvu upravo je povučen iz hitne saborske procedure i upućen u redovni postupak, dok nacrt Zakona o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika još nije niti došao na Vladu. Radna skupina za izradu zakona – koju predstavljaju HUP, HGK, HOK, te stručne udruge rudarskih inženjera, naftnih inženjera i geologa te interesno udruženje proizvođača mineralnih sirovina – sasjekla je Zakon o rudarstvu kao neprovediv te se od tog prijedloga ogradila. Ističe, taj zakonski prijedlog nastao je u radionici Državnog odvjetništva i Ministarstva graditeljstva i prostornog planiranja, umjesto u dijalogu sa strukom. Iako konačno ispravlja neke važne nelogičnosti prošlog zakona, novi Zakon o rudarstvu je, kažu, nejasan, nestručan i preopširan, pače, čak protuustavan i nepoduzetnički. Ugovore o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika ne bi trebalo sklapati resorno ministarstvo, kako sugerira Zakon, već Vlada, koja snosi punu odgovornost za njihovu realizaciju. Uz to, nepoznat je iznos i raspodjela rudne rente, kao i postotak oporezivanja naftnih kompanija.
Tako je svuda u svijetu, zašto to ne može biti i u Hrvatskoj? Ako nismo ozbiljni u startu, odakle nam pravo da očekujemo i najavljujemo ulaganja? Rudarske projekte, primjerice, mogu izrađivati samo pravne, a ne i fizičke osobe, čime se krši Ustav, a mineralne sirovine moći će se istraživati i eksploatirati samo tamo gdje to predviđaju prostorni planovi, što je vrlo nepoduzetnički. Na bi li bilo logičnije da se prostorni planovi, uz dužna ograničenja prema prirodi i okolišu, po potrebi prilagođavaju istraživačkim prostorima, a ne obrnuto? Pokaže li se da se neko eksploatacijsko polje prostire van gabarita koje određuju prostorni planovi, znači li to da će investitori morati godinama čekati izmjenu prostornih planova? Da, jer kod eksploatacije nemineralnih sirovina je bilo puno kriminala, a represivni aparat se s njima teško hvata u koštac.
Velika očekivanja države od međunarodnog natječaja za istraživanje ugljikovodika, čiji raspis se predviđa za drugu polovinu godine, mogla bi se brzo nasukati. Da bi netko prema novom Zakonu zatražio raspis natječaja za istraživanje mineralnih sirovina za tu lokaciju treba priložiti geološku ili drugu dokumentaciju o postojanju mineralne sirovine! Treba li što reći na to? Dalje, eksploatacijsko polje ne može se odobriti na rok duljii od 40 godina, na što struka kaže da u Hrvatskoj postoje naftna polja koja se eksploatiraju dulje od toga, kamenolomi koji su u radu više od 100 godina, a solane mogu raditi i nekoliko stoljeća. Nelogičnostima tu nije kraj. Iznos i raspodjela rudarske naknade (odnosno royaltyja) ne određuje se ovim Zakonom, već će je svake godine određivati Vlada uredbom. Takva praksa nepoznata je u svjetskim razmjerima – investitori s pravom očekuju predvidljivu regulativu, što je u Hrvatskoj kroničan problem u svim sektorima. Čemu u startu stvarati pravnu nesigurnost, ako je poznato da rudna renta mora biti zakonski fiksna, ali se može smanjivati ovisno o stanju iscrpljenosti polja. Dok u svijetu prosječna stopa royaltyja iznosi 12,5% u Hrvatskoj ona iznosi 5% od vrijednosti iscrpljenih količina, što je sramotno i za zemlju koja nije bogata naftom i plinom. U koncesijskim ugovorima za eksploataciju ugljikovodika koji su tipični za Europu, royality obično iznosi između 10% i 12% od vrijednosti ukupne proizvodnje. Za stara polja čija eksploatacija je pri kraju, ili za polja na kojima se primjenjuju dodatne skupe metode povećanja iscrpka nafte rudna renta mora biti dovoljno stimulativna da potakne ulaganja. Država istodobno ne smije zaboraviti da u poreznom sustavu gdje nema ograničenja povrata troškova, royalty je jedina garancija Vladi da će uvijek dobiti dio od proizvodnje.
Naftna kompanija uz royalty dužna je plaćati i porez na dobit. Prijedlog Zakona o ugljikovodicima ne navodi koliko Hrvatska misli oporezovati dobit naftaša, što je također još jedan element koji bi bilo dobro riješiti zakonom, bar okvirno. Taj porez u svjetskim razmjerima u zemljama bogatim naftom iznosi 30 do 40% na ukupni prihod umanjen za royalty i troškove. U Hrvatskoj porez na dobit iznosi 20% i nije posebno specificiran za naftu i plin. Činjenica da Hrvatska svih ovih godina, pa čak ni uoči privatizacije Ine, nije našla za shodno da zaštiti svoje rudno blago i maskimizira vlastite prihode posebna je priča. U zadnjih 60 godina u zemlji je iscrpljeno nafte i prirodnog plina u količini 184 milijuna tona ekivalenta nafte, a rudna renta bila je godinama 2,5%, na čemu je Hrvatska izgubila milijarde kuna. Umjesto kvalitetne i održive porezne politike za ugljikovodike nakon osamostaljenja nastavljena je praksa iz starih vremena pa se kroz cijene energenata vodila socijalna politika. Neki pojedinci zgrnuli su prava bogatstva, novac se odlijevao i u inozemstvo, a nacionalna naftna kompanija Ina nalazi se na možda najnižoj točki svoje bogate povijesti. Ipak, u zemlji je na raspolaganju još 56 milijuna tona dokazanih i pridobivih rezervi ugljikovodika, te još 770 milijuna tona ekvivalenata naftnih rezervi što je sasvim dobar razlog potruditi se u ovom segmentu. Stoga, Zakon o rudarstvu i Zakon o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika trebalo bi dotjerati i u zakonsku proceduru pustiti ih paralelno, jer se isprepliću i nadopunjavaju. Njima bi trebalo pokušati ispraviti “krive Drine”, stvoriti zdrave temelje, možda za neku “novu Inu”, otvoriti zemlju za ulaganja u naftnom sektoru. To treba znati i zato bi bilo pametno ne ignorirati struku jer će loša i ponovo neprimjenjiva zakonska regulativa odnijeti vrijeme, kojeg nemamo, i što je još važnije, novac.
Izvor Energetika-net
