Ina je u prvih devet mjeseci 2013. ostvarila tek 488 milijuna kuna dobiti ili za 68% manje nego u istom periodu lani. Inin ovogodišnji rezultat mogao bi biti tri puta lošiji nego 2012! Hrvatski članovi Nadzornog odbora trebali bi postaviti pitanje što se to u Ini uistinu događa da su pokazatelji tako loši. Prevelika zatvorenost Petrovićevog NO-a prema javnosti, pa neki bi rekli i benevolentnost prema načinu na koji MOL vodi tvrtku, nije dobra.
Početkom mjeseca MOL je najavio mogućnost prodaje Ininih dionica, a sve što se nakon toga događalo – ili se možda, još nije dogodilo – ukazuje da Vladi i MOL-u predstoji mučan period iznalaženja rješenja za posrnulu naftnu kompaniju. Kažem posrnulu, jer Inini financijski rezultati za prvih devet mjeseci ove godine nisu dobri, a kako je u fokusu priče tvrtka, trebalo bi promotriti kako ona trenutno posluje i ima li razloga za zabrinutost. Ina danas kao da nije ista tvrtka iz 2012. godine. Ta naftna kompanija je u prvih devet mjeseci 2013. ostvarila tek 488 milijuna kuna dobiti ili za 68% manje nego u istom periodu prošle godine. Lani je Ina godinu završila s 1,9 milijardi kuna dobiti, slično kao 2011. kada je dobit iznosila 1,81 milijardu kuna. Sudeći prema rezultatima, prva tri kvartala, ovogodišnji Inini rezultati neće biti ni sjena blistave 2012. godine, već vjerojatno tri puta slabiji! Takvo poslovanje pravda se snažnim padom rafinerijskih marži, padom prodaje plina, iscrpljenim ugljikovodicima i višegodišnjom stagnacijom maloprodaje. Ako izuzmemo pad rafinerijskih marži, jesu li to neki novi trendovi? Čini se da ne, pa zašto su onda rezultati 2013. tako loši? Ina je ove godine započela i drugačiji način obračuna amortizacije opreme u Siriji koja ne donosi nikakav profit još od 2012, što je utjecalo na rezultate. Dobra vijest su donekle poboljšana veleprodaja, sve veći broj moderniziranih benzinskih postaja i dobar omjer duga i kapitala.
Ina nije u kritičnom stanju, kao 2008. ili 2009, i moguće je da se loš odnos između dioničara reflektira i na financijske rezultate, no ključnu riječ u svemu ipak ima MOL. Hrvatski članovi Nadzornog odbora trebali bi postaviti pitanje što se to u Ini uistinu događa da su financijski pokazatelji tako loši. Koliko je bivši Šternov NO-a radio otvoreno prema javnosti i vršio pritisak na MOL, toliko ovaj Petrovićev sastav NO radi zatvoreno pa neki bi rekli, i benevolentno prema MOL-u. Prevelika zatvorenost prema javnosti nije dobra jer otvara prostor sumnjama, a Inini rezultati poslovanja vrlo su obeshrabrujući. To je nešto što bi ovu Vladu svakako trebalo zabrinuti.
Trenutačno je svima puno zanimljivije pitanje svih pitanja: blefira li MOL prijeteći prodajom Ininih dionica te kakva je u tom svjetlu pozicija hrvatske države kao vlasnika 44,8% dionica. MOL-ova najava šokirala je državni vrh koji se u prvi tren nije snašao. Iz Vlade je brže-bolje izašlo priopćenje u kojem se navješćuje promjena pregovaračkog okvira, a premijer Milanović dan kasnije kazao je da bi kupovina Ininih dionica bila “avanturizam koji državu ne zanima”. Koliko god to zvučalo trezveno, ta izjava ostavila je nekako neugodan okus u ustima. Ina je jednostavno prevažna i preosjetljiva za takvo javno istrčavanje u prvoj minuti. Pretpostavlja se da se Vlada u međuvremenu osvijestila od šoka i da nema namjeru odustati od svojih pregovaračkih pozicija koje su jasne i kvalitetne. MOL je u protekla dva tjedna reterirao i više ne spominje prodaju Ininih dionica, ali zato je izašao sa svojim prijedlogom tema za razgovor, vodeći se nekim svojim prioritetima kao što je otkup plinskog poslovanja i slično. Isto tako, naglašeno je da MOL želi pregovore završiti do Nove godine. Ugovori koji su osnova za otkup plinskog poslovanja vrlo su dvojbeni, što je utvrdio i sud, ali interes MOL-a očito nije interes države, pa hrvatski tim ne bi trebao imati razloga za žurbu.
Dosadašnje poteze mađarske strane možda bi trebalo promatrati kao pokušaj zauzimanja što bolje pozicije u pregovorima, a kako ističu neki poznavatelji prilika, u ovako ozbiljnim situacijama ni blefiranje pojedinih strana nije isključeno. Mađarski partner nije taj koji bi trebao diktirati tempo pregovora, jer su hodogram i teme pregovaranja već dogovoreni i nema razloga išta mijenjati. Hrvatska strana u postupku je angažmana konzultanata koji će joj pomoći u tim pregovorima, a s obzirom na prošlost, ovoj Vladi je jako stalo da proces bude transparentan. Nitko pametan ne želi završiti u zatvoru radi Ine, a da Vladi zaista treba iskusni savjetodavac, pokazala je prva panična reakcija na MOL-ovu objavu prodaje dionica. “Zveckanje dionicama” ima smisla samo ako MOL novog partnera u Hrvatsku može dovesti bez upliva i blagoslova hrvatske države. Može li zaista? Nijedna ozbiljna naftna tvrtka ne bi investirala milijarde da dođe u neprijateljsko okruženje. Ako netko bude razmatrao taj potez, prvo će posjetiti Banske dvore jer je svjestan da dolazi u državu koja se sa strateškim partnerom itekako opekla i puhat će na hladno. Nadalje, interesi strateškog partnera ne moraju biti interesi države, što smo svi dobro naučili, pa se valja zapitati može li uopće država bez znatnih kompromisa sklopiti novo strateško partnerstvo. U trenutačnim kompleksnim političkim okolnostima, na samoj polovini parlamentarnog mandata i brojnim iznevjerenim očekivanjima, koalicija SDP-HNS u pregovorima oko Ine ima zaista težak zadatak. Pobjednik može dobiti mnogo, hrvatska država i BDP još i više, a pogreške neće biti oproštene.
Izvor Energetika-net
