Nakon dolaska Gazproma na hrvatsko plinsko tržište mnoge okolnosti više neće biti iste, u to ne treba sumnjati. Potpisan Akcijski plan za gradnju odvojka Južnog toka u Hrvatskoj može se smatrati presudnim za buduće odnose dviju zemalja, jer označava povratak Rusije na tržište s kojeg je otišla 2010. Te godine MOL je presudio da Prirodni plin umjesto od Rusa plin počne dobavljati od talijanskog Enija, jer je taj plin nešto jeftiniji. MOL se žalio da na prodaji plina reda gubitke, a kako država nije željela otkupiti plinsko poslovanje, bila je ucijenjena da pristane na promjenu dobavljača. To je zacementiralo ionako loše odnose Hrvatske i Rusije te ujedno učvrstilo već izlobiranu glavnu trasu Južnog toka kroz Mađarsku. Mađarska je učvrstila suradnju s Rusijom, a MOL je mogao računati na solidnu zaradu od prodaje hrvatskog plina po svake godine sve većim cijenama, što mu je garantirao Glavni ugovor o plinskom poslovanju. Bile su to dobre godine za Inu.
Povratak Rusa, i to u velikom stilu, dugoročno gledano drugačije će promiješati energetske karte na ovim prostorima. Gazprom više nije partner Prirodnom plinu, već konkurencija, i pritom nije jedina konkurencija, i zato politika cijena Prirodnog plina neće moći ostati ista. Prirodni plin je godinama skupo naplaćivao plin velikim kupcima, isprva logično koristeći monopolistički položaj, a zatim profitirajući na još neliberaliziranom tržištu. Pritom valja naglasiti da sa starim cijenama plina do otvaranja tržišta ne bi došlo. Tržište se počelo otvarati prije dvije godine, vrlo sramežljivo, a cijena plina za velike kupce u međuvremenu je pala otprilike za 10 do 15%. S obzirom da je cijena plina za hrvatsku industriju natprosječna u odnosu na Europsku uniju, te čini gospodarstvo nekonkurentnim, liberalizacija je dobrodošla. Tržište bi se s vremenom šire otvorilo i bez Gazproma, no njegova prisutnost, u za sada simboličnom Akcijskom planu za Južni tok i u Petrokemiji, kojoj će isporučiti 130 milijuna m3 plina, nešto su oko čega se u Ini trebaju zamisliti.
Naime, problem je u tome što si Prirodni plin ne može dozvoliti da izgubi ugovore s Petrokemijom i HEP-om. Petrokemija sa svojih fiksnih 650 milijuna m3 godišnje potrošnje plina izvrsno odgovara Prirodnom plinu, jer ljeti “guta” sve viškove s kojima Ina ionako nema kamo, a po zimi, kad je potreba za plinom veća, postrojenja odlaze na remont i Prirodni plin ima prostor da opskrbi građane. Kad bi Gazprom nekim čudom kupio Petrokemiju, pritisak za Prirodni plin postao bi neizdrživ – morao bi plin Petrokemiji prodavati po dampinškoj cijeni ili izaći na tržište, pa i ono prekogranično, a tamo je zarada znatno manja nego u domovini. S obzirom da je država suvlasnik Petrokemije i Ine, i tu komponentu treba uzimati u obzir pri eventualnoj odluci o privatizaciji Petrokemije.
Sličan slučaj je i s HEP-om. HEP troši 750 milijuna m3 godišnje, a ugovor s Prirodnim plinom ističe mu krajem godine. S obzirom da ga trošak plina poprilično guši, neke manje količine plina već je počeo dobavljati na tržištu. Elektroenergetska kompanija u budućnosti mora računati na sve veću potražnju za plinom, što će joj povećati tu troškovnu stavku. Stoga je logična suradnja s nekim tko u zamjenu za jeftiniji plin računa na zaradu od prodaje blokova struje. To je nešto za što se Ina još nije registrirala niti je pokazala interes za ulazak u tu zanimljivu tržišnu nišu. Okupirana neriješenim vlasničkim problemima Ina već dulje vrijeme ne funkcionira kako valja i zato se dovodi u opasnost da je vrijeme i okolnosti pregaze, ili bar ozbiljno naštete njezinom poslovanju. U tom velikom plinskom ratu koji je na pomolu profitirat će kupci, što je najbolja strana liberalizacije. Utjecaj Gazproma bit će ipak dalekosežniji i neće se ticati samo cijena plina. Povratak Gazproma u Hrvatsku, slučajno ili namjerno, poklapa se se s velikom bukom koju je država digla oko projekta gradnje LNG terminala na Omišlju. Vjerojatno je upravo to i dovelo Gazprom u Hrvatsku jer, ne treba se zavaravati, energetika i geopolitika idu ruku pod ruku. LNG-projekt u ovom je trenutku nedorečen, ne zna se ni tko bi plin kupovao ni na što bi ga Hrvatska trošila ni tko bi terminal gradio i s čijim novcem. Prvi čovjek češkog operatora plinskog sustava Net4Gas-a Thomas Kleefuss kazao je da je hrvatski LNG terminal imao smisla prije deset godina, kada je to bio europski projekt, no gradnjom Nabucca ili Južnog toka gubi se smisao njegove gradnje. To je točno, ali isto tako je činjenica da su u ovom trenutku i Južni tok i Nabucco tek projekti koji postoje na papiru i čija realizacija je još daleko.
Južni tok s Europskom unijom još nije iskomunicirao trasu plinovoda, niti je ishodio dozvolu o izuzeću treće strane u korištenju plinovoda, bez čega gradnje neće biti. Radovi na gradnji pomorske dionice Južnog toka na Crnom moru ceremonijalno su počeli, no stručnjaci su već konstatirali da Gazprom još nije naručio cijevi ni barže za postavljanje plinovoda te da radovi neće početi prije 2014.
Strka oko Južnog toka natjerala je uspavani Nabucco Konzorcij da revidira projekt i brže-bolje uspostavi bliskiju suradnju s partnerima koji razvijaju plinsko polje Shah Deniz 2, iz kojeg bi azerbajdžanski plin mogao doći u Europu. Ta druga varijanta SAD-u i Europskoj uniji puno je prihvatljivija od Južnog toka. Dakle, utrka tih dvaju projekata, koji jedan drugoga isključuju, već je počela. Prisutnost Gazproma i pozicioniranja unutar Južnog toka Hrvatsku vraćaju u energetsku geopolitičku igru iz koje je umalo ispala. I zato naša zemlja u toj posvemašnjoj gužvi treba gledati da LNG-terminal na Krku, ako se za njega odluči, progura kao europski infrastrukturni projekt te da za njega izbori što je moguće više EU-novca, kako sav rizik – a on je značajan – ne bi pao na Plinacro i HEP. Južni tok ili LNG? Južni tok i LNG? U ovom trenutku to je manje bitno. Nigdje ne gori, važno je da smo opet u igri i da se nešto događa.
Izvor Energetika-net
