Dogovaraju se. I to, praktično, traje već šest godina. A da niko ne vidi rezultate. Samo račun kojim se pokrivaju troškovi i gubici. Uzalud se manjinski akcionari i potrošači sa obje obale Jadrana trude da dobiju makar elementarne informacije od onih koji su uzurpirali i njihovu imovinu i njihova prava.
Moguće je da će nešto više detelja o dosadašnjim pregovaračkim dostignućima zvaničnika italijanske A2A i Vlade Mila Đukanovića javnosti biti poznato u četvrtak poslije podne, nakon što ovaj broj Monitora ode u štampariju. Svakako, ne dovoljno. O suštini tog posla se, ipak, već sada može govoriti sa poprilično velikom izvjesnošću.
,,Uvjereni smo da ćemo do kraja oktobra imati jasnu sliku o tome na koji način će Elektroprivreda funkcionisati od 1. januara 2015…”, najavljivao je potpredsjednik Vlade Vujica Lazović u avgustu prošle godine. Uz upozorenje da ugovor o djelimičnoj privatizaciji i dokapitalizaciji EPCG, potpisan sa A2A početkom septembra 2009. godine ističe, Lazović je tada precizirao: ,,Vlada će insistirati na drugom bloku Termoelektrane i ako se postigne saglasnost oko svih temeljnih principa možemo očekivati nastavak saradnje”.
Možemo da se pravimo kako nam je jasno zašto je u poslu zajedničkog upravljanja najvrjednijom kompanijom u Crnoj Gori (procjenjivana je i na dvije milijarde), temeljni princip postala gradnja jednog po mnogo čemu spornog energetskog postrojenja. I to nakon što je jedna strana (italijanska) u taj posao uložila oko 430 miliona, dok je stvarni crnogorski ulog u zajednički posao do danas ostao nepoznanica.
Ali, zašto još nema dogovora o nastavku ili prekidu započetog posla? Gdje su rezultati dosadašnjeg angažmana? Po kojim pravilima danas funkcioniše crnogorsko-italijansko partnerstvo u EPCG, ako je originalni ugovor istekao prije godinu dana?
Umjesto odgovora iz Ministarstva ekonomije su stigla nova pitanja. ,,Zašto je predsjednik parlamenta, u finalnoj fazi pregovora Vlade Crne Gore i A2A, napravio zaokret od svojih ranijih izjava i javno stao na stranu italijanskog investitora”, zapitao se ministar ekonomije Vladimir Kavarić ove sedmice.
To je, zapravo, bio odgovor na kritike Ranka Krivokapić, predsjednik parlamenta koji je dan ranije bez ustezanja prozvao Vladu: ,,To što italijanska državna kompanija, iz zemlje koja vapi za električnom energijom, želi da napusti investiciju u svom najbližem susjedstvu i pretrpi finansijske štete, jedna je u nizu činjenica koja govori o sposobnosti Vlade da stvori ambijent stabilnog i zakonitog poslovanja…”, naveo je Krivokapić. Koalicioni partneri su ga podsjetili da ranije nije dijelio njihovo oduševljenje energetsko-finansijskim aranžmanom koji su svojevremeno ugovorili Đukanović i Silvio Berluskoni.
,,Vlada Crne Gore je o A2A uvijek govorila kao o strateškom partneru u EPCG, i pregovori koji su u toku upravo su u cilju nalaženja najboljeg modela za nastavak saradnje”, naglašava se u ovonedjeljnom saopštenju Ministarstvu ekonomije.
Prije više od godinu dana Lazović je obećavao kako je ,,neophodno sprovesti detaljnu analizu petogodišnje saradnje bazirane na sklopljenom ugovoru o menadžmentu. Na taj način bi se najadekvatnije identifikovali svi problemi koji mogu uticati na stvaranje novog modela saradnje…”.
Može se, uglavnom, primijetiti kako Vladini zvaničnici nikada nijesu dovodili u pitanje nastavak saradnje sa A2A. Iako je razloga za tako nešto bilo sasvim dovoljno.
Počelo je naopako. Favorit za pobjednika na tenderu za djelimičnu privatizaciju i dokapitalizaciju EPCG postala je kompanija koja nije zadovoljavala ni elementarne uslove tendera, pošto je osnovana samo godinu ranije – 2008. Dok su u Vladi navodno čekali ponude zainteresovanih ulagača, ovdašnji privatizacioni fondovi (sa jednim izuzetkom) odlučili su da svoje akcije, ispod cijene, prodaju italijanskom konzorcijumu. Do danas nepoznatoj posrednici platili su neuobičajeno visok postotak za zaključenje ugovora. I uvećali šanse Italijana. Pošto je paket akcija u vlasništvu PIF-ova bio približno jednak onome što je prodavala država, taj potez je nedvosmisleno favorizovao jednog kupca. Pokazalo se – ne i dovoljno.
Grci su za Vladine akcije ponudili 11,1 eura. Italijani 8,4. Vujica Lazović je obznanio kako je ponuda iz Milana – bolja. Do danas je ostala tajna zašto je osam veće od 11. U cijelom aranžanu – akcije Vlade, PIF-ova i individualnih akcionara, novac za dokapitalizaciju – razlika je bila veća od 100 miliona.
Vlada je za prodate akcije dobila manje od toga (96 miliona). Približno isti novac deponovan je na račune Prve banke Crne Gore koja je tada bila u većinskom vlasništvi braće Mila i Aca Đukanovića i EPCG. Više od 2/3 tog novca, oko 70 miliona eura i danas je u Prvoj banci. Ta banka, teoretski i prekatično, opstaje isključivo zahvaljujući novcu koji je kroz nju prošao, i u njoj ostao, takom operacije EPCG.
Nešto manje od 50 miliona dobio je Euro fond, pod kontrolom Veska Barovića. Pretpostavlja se da je i većina tog novca poslužila za vraćanje kredita, dobrim dijelom i iz Prve. Ostali prodavci akcija platili su neuobičajeno visoku proviziju Prvoj banci i Monte adria brokeru (vlasništvo Prve banke) – koji su imali monopol na finansijsko i berzansko posredovanje tokom transakcije.
A detalji aranžmana Vlade i A2A do danas su tajna.
,,Izuzetno smo zadovoljni postignutom cijenom, jer u decembru prošle godine akcija je koštala euro, a sada 8,4″, izjavio je nakon potpisivanja Ugovora Vujica Lazović. Akcije EPCG danas koštaju 3,6 eura. I to bi mogao biti sasvim dovoljan indikator za ocjenu ovog posla.
Od Lazovića nijesmo mogli saznati koliko će A2A za pet godina uložiti u EPCG. Bio je uporan kako su ,,investicije prepoznate u ugovoru”. Ugovor je ostao tajan do 2012. godine, kada ga više nijesu poštovale nijedna ni druga strana. Ako su ikada.
O investicijama je progovorio prvi čovjek EPCG Srđan Kovačević. ,,Italijanska kompanija treba da uloži 290 miliona eura – 140 miliona u proizvodnju, a 150 u distribuciju. Najveća ulaganja su planirana u HE Perućica – 68 miliona, u TE Pljevlja 48, a 24 miliona eura za HE Piva. To je naš plan koji će Italijani vjerovatno korigovati”, kazao je prije pet godina u parlamentu. Italijani su ga, očito, korigovali, pa se ništa od najava nije obistinilo.
Na samom početku saradnje A2A i crnogorske Vlade bilo je jasno da stvari nijesu postavljene na zdrave osnove. Pošto su neregulisana ostala dva najvažnija uslova za njegovu realizaciju: poslovni odnosi sa KAP-om i politika cijena prema potrošačima na distributivnoj mreži. Ista pitanja su i danas sporna. Kao i neka koja su se pojavila u međuvremenu.
Uz novac kojim A2A, preko EPCG, u Prvoj banci brani poslovnu čast i kapital porodice Đukanović sporni su i milioni koje je EPCG bez javnog nadmetanja isplatila, uglavnom anonimnim, konsultantima iz Crne Gore i inostranstva. Istraga traje.
Đukanović, njegova Vlada i njegova (porodična) Banka trenutno nemaju novca da isplate Italijane. Mediji pominju da je u igri iznos od 230 do 290 miliona eura. Toliko bi, naime, Vlada morala da plati kako bi od svojih partnera odkupila akcije koje smo im prodali prije šest godina za nepunih 100 miliona (EPCG je dobila još 96 miliona).
Važnija je, ipak, kreditna sposobnost Elektroprivrede. I to je suština priče o drugom bloku Termoelektrane. Ne brinu Đukanović, Lazović, Katnić za ekološke probleme u Pljevljima. Ono što ih interesuje je mogućnost da u inostranstvu pozajme novac na račun imovine EPCG. I šansa da se još ponešto oposli, a vlast produži makar za još neki mjesec ili godinu.
O nastavku saradnje sa A2A pregovaraju ministri Lazović i Kavarić. Pametnome dosta.
Izvor; Monitor
