Otvaranje rudnika nikla i prerade rude u Vardištu, kod Višegrada, bila bi „ekološka bomba“ koja bi veliki dio Republike Srpske i Srbije pretvorila u pustinje, upozorava Miladin Gligorić, dekan Tehnološkog fakulteta u Zvorniku Univerziteta Istočno Sarajevo.
„Drina i sve njene pritoke bile bi pretvorene u mrtve rijeke“, ističe on.
Svjetska zdravstvena organizacija svrstala je nikl u grupu najkancerogenijih metala koji se u organizam unosi preko lebdećih čestica ili preko vode, ako se nalazi u rastvorenom obliku.
Naziv teškog metala „nikl“ potiče od stare keltske riječi „old nick“, koja znači „đavo“, što ukazuje da se radi o opasnom hemijskom elementu.
„Nikl spada u jedan od najtoksičnijih metala i u istoj je ravni sa uranom, živom, hromom. Kada se kaže da ima alergogena svojstva misli se na promjene koje izaziva u imunološkom sistemu“, upozorava profesor Gligorić.
Ruda nikla ima i veoma kancerogena svojstva, a sam nikl u povećanim koncentracijama u dužem vremenskom periodu može da izazove brojna autoimuna oboljenja i karcinom. Za razliku od elementarnog nikla, njegove legure nemaju taj negativan uticaj na zdravlje.
Gligorić navodi da je ključno pitanje u vezi sa istraživanjem, eksploatacijom i proizvodnjom nikla kakvu sredinu želimo – ekološki potpuno čistu, što podrazumijeva otvaranje rudnika i proizvodnje nikla po prihvatljivim standardima koji danas imaju razvijene zemlje, ili novo zapošljavanje sa nižim ekološkim zahtjevima.
„Istraživanja su veoma skupa i sa stanovišta opreme koja se koristi, a i fizičko-hemijskih analiza koje se moraju uraditi. Zbog toga je opravdano postaviti pitanje: koja kompanija je danas spremna da uloži veliki kapital samo na istraživanja, a da ne započne sutra eksploataciju“, ističe Gligorić.
Prema podacima koje posjeduje Zavod za geološka istraživanja Zvornik, na području Vardišta rađene su istraživanja šezdesetih godina prošlog vijeka, prevashodno za dobijanje koncentrata rude gvožđa.
Na osnovu ovih istraživanja utvrđene su rezerve oko 63.000 tona rude nikla, svrstane tada u vanbilansnu kategoriju. S obzirom na mali sadržaj nikla u rudi, kaže Gligorić, ona bi se morala tretirati radi obogaćivanja za proizvodnju metalnog nikla.
„Na osnovu ovih podataka može se zaključiti da bi se, usljed površinske eksploatacije rude nikla, morale skinuti i odložiti velike količine otkrivke /jalovine/, što zahtjeva snažne i velike mašine na kopovima, kao i transportna sredstva što bi izazivalo veliku buku i prašinu, a samom eksploatacijom bi se mijenjao i reljef zemljišta“, objašnjava on.
Gligorić je upozorio da opasnost prijeti, prije svega, od jalovine koja ostane nakon što se iz rude izdvoji nikl.
Obzirom na to da je riječ o milionskim tonama sitnozrnog materijala koji bi poslije bio odložen, a u kojem se nalazi zaostala sumporna kiselina, to nedvosmisleno ukazuje da mora doći do narušavnja ekoloških parametara i to, prije svega, u zemljištu i vodi.
On naglašava da je ovaj uticaj neminovan nezavisno od tehnologije koja se odabere za proizvonju nikla.
„Jalovina ostaje nakon izluživanja. Sa njom se ne može ništa raditi, a natopljena je sumpornom kiselinom. Vjetar bi je raznosio, a kiša bi je spirala i sve to završilo bi u zemlji i vodi“, upozorio je Gligorić.
Izvor Nezavisne novine
