Hrvatska je mala zemlja velikih čuda u savršenoj entropiji, rekao je danas ekonomist Darko Mihajlović u emisiji Nedjeljom u 2 i dao mi prvu rečenicu komentara koja mi je nedostajala. A upravo to osjećam kada pratim medije na temu hrvatske energetike.
Gledam jučer Dnevnik nacionale i čudom se čudim od toliko čuđenja koje je zauzelo veliki dio te emisije te dovelo gosta komentatora u studio, matičnog novinara Darka Horvatića. Naime, sada je već prilično jasno kako smo izgubili priliku participirati u trasi plinovoda Južni tok, svima je to jasno osim valjda onim gulamferima u tvrtki Plinacro koja „još nije dobila službeno priopćenje o tome“, jer kada bi pratili medije iz regije, uvidjeli bi kako je upravo to izjavio potpredsjednik Gazproma, Aleksandar Medvedev, u Mađarskoj prije nekoliko dana kada je potpisao sporazum o gradnji toga plinovoda kroz tu zemlju. Kako će tome biti tako i na ovome smo portalu pisali još u ožujku ove godine kada su u posjetu regiji došli predsjednik Rusije i šef Gazproma i – zaobišli Hrvatsku.
Gubitak ovoga posla posljedica je promašene politike hrvatskih političkih elita od Račanove vlade, gdje je tadašnji ministar okoliša otvoreno lobirao protiv ovoga posla, preko Sanaderove i Kosoričine ignorantske politike prema Rusiji, u strahu širenja ruskog utjecaja na našu zemlju čime bi valjda Ujak Sam bio nezadovoljan, sve do današnje vlade koja nije uspjela onim jednim posjetom Rusiji zbog kratkoće vremena preokrenuti trendove. Čisto sumnjam kako ne sudjelovanje u Južnom toku, kako insinuiraju HDZ-u bliski nepismenjakovići, bila ulaznica za NATO jer i Italija i Mađarska su koliko znam članice ovoga saveza. Gazprom je pak kako vidimo, zbog ovih ignorantskih poteza gotovo sviju vlada od 2000. godine naovamo, izabrao alternativni i skuplji pravac južnoga toka.
Tome nije moralo biti tako, jer još se 2008. godine moglo štošta promijeniti kako je govorio Igor Dekanić. Rusima je bilo jeftinije koristiti teritorij Hrvatske za što bi naša zemlja ubirala milijunske naknade, otvorila bi se radna mjesta, a u obzir je dolazila i izgradnja još jednoga skladišta plina na račun Gazproma. A da nije trebalo biti tako govori i činjenica kako je za Južni tok lobirao i tadašnji predsjednik Stjepan Mesić. Mnogi su tada govorili kako bi to bio nacionalni interes, ne bismo ostali izolirani od energetskih tijekova Europe, a i zaradili bismo poprilično. Stoga se ne mogu oteti dojmu kako je Sanader-Kosoričina vlada nacionalne interese podredila unutarnje-političkom sukobu s Uredom predsjednika.
Nadalje, krajnje je neprimjereno čuđenje aktualnoga predsjednika Ive Josipovića i vodstva sadašnje vlade koji pokušavaju tražiti uzroke ovakve odluke Gazproma kada su svi oni u trenucima kada su se događala ova previranja bili saborski zastupnici a nisu se baš pretrgali od uvjeravanja u korisnost ovoga posla. Južni se tok već godinama u medijima pojavljuje tek periodično, kada nas Rusi u nečemu zaobiđu. Aktualna garnitura slično se ponašala i kada je zatvorila profitabilna nalazišta nafte u Siriji, valjda računajući kako će gubitke nadoknaditi NATO?! Naravno, neke druge članice saveza to nisu učinile ili nisu učinile tako rano unatoč situaciji kako se novcem od bušotina mogao financirati Assadov režim. Suzdržavali su se do posljednjeg trenutka zbog velikih profita, a Hrvatska je to učinila na pritisak državne tajnice SAD-a H. Clinton.
Davor Štern pak smatra kako je ovim postupcima izgubljena strateška uloga Hrvatske u energetskim tijekovima Europe, a malu utjehu za energetsku stabilnost vidi u izgradnji LNG terminala na otoku Krku u koji bi se dovodio plin brodovljem jer Hrvatska nema samodostatnu proizvodnju zemnoga plina, svojom proizvodnjom zadovoljava oko dvije trećine svoje potrošnje.
Kako vidimo, elite Republike Hrvatske izrazito su povodljive na vanjske utjecaje kada je u pitanju donošenje odluka od nacionalnog značaja. Obično se ponašaju navijački, u maniri „ta, nismo valjda suci“, narod bi rekao katoličkije i od samoga Pape. Mudar pak upravljač općenito upravlja na način da donosi profit i uvijek gleda kako imati nekoliko opcija za svoj naum, još je u 18. st. tako govorio Matija Antun Relković. Kada sam išao u školu ovaj je pisac bio dijelom obvezne lektire pa mi nije jasno gdje ga je promašila veleučena hrvatska politička elita. Spomenuta elita, suprotno tome, pod vanjskim utjecajima teži donositi upitne odluke i dovoditi nas pred zidove gdje imamo samo jedan izbor. Jer, nisam primijetio kako je gospođi Clinton prilikom posjeta Hrvatskoj bilo osobito stalo ohrabriti nas i uvjeriti kako nas SAD u energetskom smislu neće ostaviti na cjedilu.
Na koncu, mi smo ih sve izabrali kako bi imali odgovornost upravljanja našom zemljom, zato, za ovu svinjariju, kako je drugačije pristojno nazvati? Netko mora odgovarati! Rad protiv interesa Republike Hrvatske goni se prema službenoj dužnosti, ako u ovoj državi još itko drži do zakona i nacionalnih interesa?
Izvor Seebiz
