Restorani, hoteli, studentske menze, bolnice, narodne kuhinje i sve ustanove gde se dnevno spremi više od 20 obroka moraće od iduće godine da iskorišćeno jestivo ulje predaju ovlašćenim sakupljačima. Oni će ga odneti u postrojenja gde će taj opasan otpad biti prerađen u ekološko gorivo – biodizel. Za firme i preduzetnike koji odluče da friteze i dalje prazne u kontejner ili kanalizaciju zaprećene su kazne od 250.000 do milion dinara, dok će odgovorne osobe u preduzećima koje inspektori zateknu kako krše taj zakon biti oglobljene od 25.000 do 50.000 dinara.
Sem dobrih vesti za životnu sredinu – pre svega reke, gde otpadno ulje uglavnom završava, a jedan njegov litar zagadi milion litara vode – ove odredbe bi trebalo da donesu dobitak i srpskim pogonima za proizvodnju biodizela od potrošenog zejtina, koji sada jedva da uspevaju da prikupe dovoljno sirovine da bi uposlili barem desetak odsto svojih kapaciteta. Prethodni vladin akt koji je trebalo da im ide naruku nije dao rezultate. Nacionalni akcioni plan za biomasu predvideo je da sledeće godine dospemo do 2,5 odsto učešća biodizela u ukupnoj potrošnji goriva, ali stvarni procenat će se meriti promilima. Ministarstvo poljoprivrede je subvencioniralo ratare za upotrebu biodizela, ali za to više nema novca.
I novi kazneni propisi za bacanje otpadnog kuhinjskog ulja teško da će biti od pomoći. Za kontrolu svih objekata koji potpadaju pod ta pravila nema dovoljno ekoloških inspektora. Možda neće ni biti neophodni jer su ugostitelji našli ekonomski stimulans za poštovanje zakona.
– Iz restorana koji su nas odbijali ranije, kada smo se nudili da preuzimamo njihovo ulje, sada nas zovu. Pojavilo se mnogo firmi koje sakupljaju sve vrste otpadnog ulja, pa i jestivo. Konkurencija je veća i restorani mogu da podignu cene. Nekada su nam ulje davali besplatno, a danas traže dvadeset dinara za litar. Sve više će dobrovoljno da nas zovu jer imaju interes – kaže Periša Nicović, suvlasnik i direktor „Biodizela” iz Boleča.
Računica bi mogla da pretegne i ka crnom tržištu, gde restorani za litar potrošenog jestivog ulja, koje se koristi i za nelegalnu proizvodnju stočne hrane, dobijaju i po 40 dinara. Interes još nije našao ni „Biodizel”, kao i njihove kolege iz „Bioenergooila”. Pri sadašnjim troškovima proizvodnje, cena biodizela gotovo je identična ceni dizela dobijenog iz fosilnih goriva. Sakupljanje je veoma skupo. Sirovine nema dovoljno i veoma je promenljivog kvaliteta, pošto država još nije donela uredbu kojom bi normirala sastav ulja.
– Ne bi bilo loše kada bi se po regionima izgradila neka vrsta sabirnih centara, gde bi se donosilo ulje iz nekoliko opština. To bi nam znatno smanjilo troškove transporta, pošto ne bismo morali da idemo od lokala do lokala – objašnjava Dragan Maksimović, direktor „Bioenergooila” iz Sombora.
O pravljenju sabirnih centara za rabljeni zejtin država zasad ne može da razmišlja jer su joj resursi previše angažovani na ostalim vrstama otpada, kaže Bojan Đurić, državni sekretar u Ministarstvu životne sredine, rudarstva i prostornog planiranja.
– U nekim opštinama ne bi ni bilo dovoljnih količina da se bi se centar isplatio. Ima krajeva gde bi bilo uputnije podići punkt za sakupljanje strnjike, koja je takođe biomasa i sirovina za gorivo – navodi Đurić.
Na malo više novca za ovaj sistem država bi mogla računati kada bi, kao i na ostale vrste robe koja posle upotrebe postaje opasan otpad, uzimala taksu proizvođačima i uvoznicima jestivog ulja. Ali, to ulje je strateška sirovina i njegova cena je osetljivo socijalno pitanje. Udaranje nameta na njega bilo bi, kaže Đurić, kao da se taksira hleb. Proizvodnja biodizela će sledeće godine ipak dobiti još jedan podsticaj. Uredbom će, najavljuje Đurić, biti zadato da u svakom litru dizela mora biti sedam odsto biodizela, to jest da toliki procenat mora biti dobijen od ekološki prihvatljive biomase.
Izvor pilitika.rs