Prema Zakonu o energetici, otvaranje tržišta struja i gasa u Srbiji počelo je 1.januara 2013. godine. Na osnovu odredaba Zakona, snabdevače na tržištu morali su da potraže veliki potrošači priključeni na elektroenergetsku odnosno transportnu gasnu mrežu. Na taj način je otvoreno 9,5 procenata tržišta električne energije, što obuhvata 27 velikih industrijskih potrošača,kao i 40 procenata tržišta gasa. To znači da je 60 krajnjih kupaca gasa moralo da potraži licenciranog snabdevača na otvorenom tržištu. Jedan od očekivanih efekata otvaranja tržišta je, pored povećanja konkurencije, i efikasnija naplata potraživanja.
Kako je planirano, 2015.godine trebalo bi biti otvoreno 82 procenta tržišta gasa. Naime, od 1. januara 2015. godine samo domaćinstva i mali kupci gasa imaće pravo na javno snabdevanje, a istovremeno stiču i pravo da slobodno biraju snabdevača na tržištu. Kupci koji nemaju pravo na javno snabdevanje, kupuju gas od licenciranih snabdevača. U periodu otvaranja tržišta, kupac koji nema pravo na javno snabdevanje, a nema važeći ugovor o snabdevanju, ima pravo na rezervno snabdevanje u periodu od 60 dana, po ceni koja je, po pravilu, viša od tržišne. U tom periodu, kupac je obavezan da pronađe novog snabdevača.
Kada je najavljeno otvaranje tržišta gasa, u Srbijagasu su objasnili da su i ranije postojali kvalifikovani kupci prirodnog gasa, koji su nabavljali po nergulisanim cenama, višim od regulisanih. Politika regulisanih niskih cena motivisala je kupce da se vrate na ove cene, a neki su čak preprodavali gas u okruženju. U ovoj kompaniji su Zakon o energetici ocenili kao jedan od najliberalnijih u Evropi, slobodniji čak i od zakona u nekim zemljama koje su već imale otvoreno tržište. Srbijagas je obavestio svoje kvalifikovane kupce da im prestaje pravo na javno snabdevanje, kao i o ceni i uslovima po kojima ih može snabdevati ubuduće. Predlog ugovora za buduće snabdevanje velikih kupaca postavljen je na sajt Srbijagasa.
Sledećikoraku liberalizacijitržišta gasa usledio je u septmebru 2013.godine, kada je, pored cene naftnih derivata, i cena gasa usklađena sa tržištem. Da podsetimo, cene naftnih derivata već pet godina cene formiraju se na slobodnom tržištu, u zavisnosti od kretanja cene sirove nafte i kursa dolara na svetskom tržištu. Od septembra prošle godine, i cenu gasa određuje tržište. Cena koju uspostvlja snabdevač realno oslikava cenu na tržištu prirodnog gasa, i pokriva sve troškove njegove nabavke, kako iz uvoza tako i iz domaćih izvora. To znači da se cena može menjati na niže, ali i na više, u zavisnosti od kretanja na tržištu. Kroz socijalne karte, odnosno usvajanjem Uredbe o energetski zaštićenom potrošaču, najsiromašnijim građanima su omogućene olakšice za plaćanje računa za struju, gas i daljinsko grejanje.
U Srbiji postoji33 licencirana javna snabdevača gasom, i oni nabavljaju gas od Srbijagasa, kojeg je država na tenderu izabrala za njihovog snabdevača. Prema uslovima tendera, veleprodajna cena gasa će se ubuduće menjati kada dođe do promene uvozne cene i količina domaćeg gasa, a usklađivaće se i sa kursom dolara. Cene gasa su različite kod javnih snabdevača, zbog različitih troškova distributivnih sistema, odnosno mrežarina. Licence za snabdevače gasom, kojih trenutno ima 26, kao i javne snabdevače gasom, izdaje Agencija za energetiku.
Širenje mreže gasovoda u Srbiji
Srbijagas je u prethodnih pet godina investirao 300 miliona evra u gasifikaciju. Međutim, zbog skupog gasa ali i visoke cene priključka, koja se kreće od 600 pa čak do 1.500 evra, broj novih priključaka je daleko ispod očekivanog. Uzrok velikog i ekonomski neopravdanog raspona cena gasnog priključka je što date cene niko direktno ne odobrava, jer za to ne postoji zakonski osnov. U situaciji kada čak ni mnogadomaćinstva koja imaju priključakne koriste gas za grejanje, s obzirom da su drugi energenti jeftiniji, proces gasifikacije se nastavlja planiranim tempom. Generalni direktor Dušan Bajatović objašnjava da „to što je danas tražnja za gasom relativno niska, ne znači da nam se gas neće isplatiti sutra.“
Sam proces gasifikacije u zemlji našao se u žiži interesovanja javnosti zbog navodne netransparentne dodele sredstava za izgradnju gasovoda. Naime, Srbijagas je od 2008. godine na sebe preuzeo finansiranje izgradnje gasovoda, angažujući privatne firme kao izvođače radova. Ove firme se formalno proglašavaju strateškim partnerom, ali ne snose nikakav rizik, odnosno njihova zarada ne zavisi od broja realizovanih priključaka. Po ovom modelu, potpisuju se trojni ugovori između Srbijagasa, opštine koja se gasifikuje i izvođača radova.
U prethodnih nekoliko godina, Srbijagas je sa privatnim firmama ugovorio radove na gasifikaciji vredne 240 miliona evra.Višemilionski poslovičesto su ugovarani bez raspisivanja tendera a Srbijagas je za izgradnju pojedinih gasovoda platio 20 procenata višu cenu nego što je bilo predviđeno zvaničnim planovima. Pri tome, Srbijagas je ove poslove finansirao iz kredita, čime je dug kompanije, koji je premašio astronomsku sumu od milijardu evra, samo dodatno uvećan.
PrimerPožarevca je najbolja ilustracija ovog modela. Grad je sa kompanijom Gas Invest 2006.godine sklopio ugovor prema kome ova privatna kompanija sama finansira izgradnju gasovoda. Planirano je da se u posao krene kada se osigura tržište, odnosno kada se najmanje 60 procenata domaćinstava prijavi za priključak. Zbog slabog interesovanja, gasifikacija je tapkala u mestu, da bi 2012. bio potpisan novi trojni ugovor između Srbijagasa, Gas Investa i grada Požarevca, prema kome Srbijagas finansira posao bez obzira na broj zainteresovanih.
Sličnan problem postojao je i u Kruševcu. Iako je odluka o gasifikaciji usvojena još 2006. godine a nešto kasnije svečano puštena u rad prva gasna stanica,samo su pojedina naselja dobila mogućnost da se priključe na gasovod. Nekadašnje preduzeće zaduženo za gasifikaciju Kruševca, „Tehnoenergetika“ je 2010. transformisana u preduzeće „Rasina Energogas“ a 2012. je usvojena odluka o strateškom parnerstvu za gasifikaciju grada. Vrednost ugovora je 31 milion evra.
O tome da bi raspisivanje tendera moglo obezbediti povoljnije uslove za izgradnju gasovoda, svedoči usamljeni primer opštine Kula. Naime, opštinska vlast je odbila predlog Srbijagasa da sklopi ugovor o strateškom partnerstvu sa firmom koja je ponudila cenu od 2,1 milion evra. Naknadno je sproveden tender i izabran izvođača koji je isti posao uradio za 1,6 miliona evra, dakle za pola miliona evra jeftinije.
S obzirom da se gasifikacija pojedinih opština u Srbiji odvija se uz manje ili veće probleme, probijanje rokova za obavljanje posla nije retkost. Tako je gradska vlast u Pančevu donela odluku da se rok za završetak gasifikacije produži do 2015. a nadležni su izrazili bojazan da bi moglo doći do probijanja i novopostavljenog roka. To znači da će projekat kasniti najmanje dve godine u odnosu na prvobitni plan. Kao uzrok kašnjenja navode se nerešni imovinsko-pravni odnosi i sporo izdavanje potrebnih dozvola.
Izgradnja gasovodne mreže za Kragujevac i Fiat našla se pod lupom javnosti, ali i državnog revizora. Nakon bankrota firme „Partner inženjering“ koja je bila zadužena za gasifikaciju Kragujevca, posao je 2012. preuzeo Srbijagas kako bi su ispunile obaveze iz međunarodnog ugovora. Iako je Srbijagas imao odobrenje Vlade za brzo okončanje projekta Fiat, državni revizor je izneo primedbu što je u ovom slučaju primenjen skraćeni postupak, umesto da se ide u otvoreni postupak.
Gasifikacija sela Rekovac još jedna je sporna tema razmatrana u domaćim medijima. Selo koje nema ni gradsku vodu, ni kanalizaciju, a broj stanovnika je prepolovljen, u narednih nekoliko godina dobiće gasovod. Prva gasna stanica bi trebala biti izgrađena do kraja godine. Mreža kroz Rekovac duga je 200 kilometara a vrednost radova 1,2 miliona evra, što je, prema oceni pojedinih medija, promašena investicija.
S druge strane, u Vojvodini najveći deo domaćinstava, njih oko 200.000, koristi gas, kao i veliki broj industrijskih objekata. Vojvodina je jedan od najrazvijenijih regiona na Balkanu kada je u pitanju širenje mreže gasovoda. Izgradnjamreže započeta je pre više od 15 godina, tako da danas njome nije obuhvaćen samo mali deo pokrajine.
Nesumnjiv značaj procesa gasifikacije opština i gradova u Srbiji ne bi trebao biti izgovor da ekonomski rezon padne u zadnji plan. Dosadašnji sistem izgradnje gasovoda, sa Srbijagasom kao jedinim investitorom,bez tendera, bez osiguranja tržišta i sa dodatnim zaduživanjem najvećeg domaćeg gubitaša, teško se može opravdati potencijalnom budućom isplativošću ogromnih ulaganja.
U situaciji kada cena gasa blago raste, a za prikljčak i prateću oprema, poput kotla i kućnih instalacija, potrebno je izdvojiti najmanje pet prosečnih plata, ne iznenađuje slabo interesovanje potencijalnih potrošača za priključenje na mrežu. Na kratkoročnom planu, uzimajući u obzir Ukrajinsku krizu i strah da bi gas mogao biti zavrnut usred zime, teško je poverovati da će se domaćinstva u bližoj budućnosti masovno okrenuti gasu. Situaciji na ovom polju, po svoj prilici, neće se bitnije promeniti sve dok traje igra nerava u vezi sa projektom Južni tok, što u krajnjoj liniji, najmanje zavisi od Srbije.