Sasvim slobodne, i ni na čemu zasnovane izjave predstavnika centralne političke i državne vlasti, o silnom bogatstvu i zaposlenosti koju donosi inostrana investicija u izgradnju termoelektrane 3 u Ugljeviku izazvale su sumnje koje su dijelom pod pritiskom građana otvorile potrebu za izradom vlastite Studije o ekonomskoj opravdanosti ove investicije , a istinu je potrebno saopštiti lokalnom stanovništvu i narodu Republike Srpske u cjelini. Studija pod nazivom ,,Opravdanost izgradnje termoelektrane 3″ u Ugljeviku, urađena je od strane lokalne zajednice u Bijeljini ove godineRezultati do kojih se došlo su porazni. Prenosimo Vam siže i zaključke ove studije.
Kada se centralna vlast odluči da pravi štetu lokalnoj zajednici protivljenja su prirodna i predstavljaju prvu obavezu. Niko nema pravo da pravi štetu, što se odnosi i na centralnu vlast.
Umjesto koristi radi se o izuzetnoj, neviđenoj šteti. Ukoliko se ostvari ova investicija, prema nalazima u Studiji, Ugljevik i Republika Srpska će pretrpjeti štetu tešku preko 100 milijardi KM. To je vrijednost koja je veća od 55 naših vladinih budžeta.
Rašid Sardarov bi, ako se ovo dogodi, iznio iz zemlje bogatstvo koje je za 30 % veće od materijalnog bogatstva (kapitala) kojima raspolaže privreda Republike Srpske u cjelini.
Mjereći sadašnjom cijenom radnog mjesta to je vrijednost koja bi bila dovoljna za otvaranje 170.000 novih radnih mjesta. Iako je ova investicija, prema nalazima Studije, takvih ekonomskih izdašnosti da je u stanju da podnese i najnepovoljnija kreditiranja, odnosno da eventualnim domaćim ulagačima donese izuzetnu dobit (dividendu), centralna vlast se zalaže za suprotno. Ona nastoji da se ostvari najnepovoljniji oblik (inostranog) investiranja koji, umjesto koristi, donosi ogromnu štetu.
To je upravo mjesto gdje se saznaje prava istina. Nije cilj centralne vlasti da se ostvari ova investicija i time, kako se ističe, doprinese bogatstvu i zaposlenosti Ugljevika i Republike Srpske. Cilj je sasvim drugi.
Umjesto ekonomskog ovdje je težište na ostvarenju političkog cilja. Prema Evropskoj Uniji je preuzeta obaveza ostvarenja slobodnog tržišta električne energije ne pitajući se za posljedice po narod. Kako slobodnog tržišta električne energije nema na državnoj svojini nad našim ugljenim prirodnim bogatstvom nužna je njegova privatizacija.
To je upravo osnovni cilj kojem se teži i koji se nastoji ostvariti. Očekujući otpor privtizaciji ugljenog prirodnog bogatstva, ukoliko bi se tome pristupilo otvoreno, smišljaju se zaobilazni putevi da se to ostvari. Rašid Sardarov, i isticanje silnog bogatstva i zaposlenosti kojeg će investicija u izgradnju termoelektrane 3, donijeti samo je dobro smišljena prevara naroda, njegovo dovođenje u zabludu kako bi se
dobila njegova naklonost i otklonili mogući otpori. Priča o dobrobiti je krčenje puta za oštra operativna djelovanja na sasvim drugom pravcu.
Potrebno je ubrzano, svom snagom, raditi na ekonomskom uništenju postojeće termoelektrane kako bi se omogućilo Rašidu Sardarovu da je u pogodnom trenutku preuzme, privatizuje i nju i rudnik. To je prvi korak koji otvara širok put prema privatizaciji Elektroprivrede RS u cjelini. Obaveza prema Evropskoj Uniji bi time bila ispunjena.
Ostvarila bi se privatna svojina nad našim prirodnim ugljenim bogatstvom kao prvom uslovu ostvarenja slobodnog tržišta električne energije. Zapad bi, uz pomoć naše domaće vlasti, došao do bogatih izvora jeftine električne energije na čemu bi se još više bogatio. Mi bi, plaćajući visoku evropsku cijenu električne energije, pali upotpuno siromaštvo i nezaposlenost bez mogućnosti bilo kakvog privrednog razvoja. Strani vlasnici našeg prirodnog bogatstva bi odavde iznosili ogromna materijalna sredstva, a mi bi ovdje skapavali u siromaštvu.
Prema nalazima u Studiji, ukoliko se dogodi privatizacija Elektroprivrede RS, iz zemlje bi se godišnje iznosilo oko 2,7 milijardi KM. Kada bi ta sredstva ostala u zemlji to je investicija na kojoj bi bilo moguće stvoriti vrijednost bruto društvenog proizvoda od oko 11 milijardi KM što je za 30 % više od postojećeg BDP. Sudeći prema ostvarenom, centralna vlast pokazuje izuzetnu efikasnost na ekonomskom uništenju postojećeg rudnika i termoelektrane. Uporno se guraju u spor sa Slovenijom teškim 1,5 milijardi KM za kojeg je sasvim izvjesno da će biti izgubljen. Iako pri samom kraju tehnološkog vijeka, kreće se u projekat odsumporavanja sa kreditnim zaduženjem od 240 miliona KM, koji teret otplate će termoelektrana veoma teško podnositi. Zalihe uglja u postojećem rudniku su pri samom kraju. Potrebno je otvarati novi rudnik za šta nema potrebnih sredstava.
Neefikasna politička svojina rezultira u veoma visokim troškovima poslovanja i posebno u prekobrojnim partijskim zapošljavanjima. Nema misli o izgradnji termoelektrane 2 kao zamjene postojećoj. Sve to govori da je privatizacija postojećeg rudnika i termoelektrane na dohvat ruke. Samo je pitanje vremena kada će se ona pojaviti kao “jedino rješenje”. U pomoć će tada stići i problem riješiti Rašid Sardarov. Vlada će uspješno obaviti još jedan svoj evropski zadatak. Ostvariće se još jedna “uspješna” privatizacija na opšte zadovoljstvo i korist vlasti a štetu naroda.
Naravno da to neće ostati nezapaženo i bez zahvalnosti i podrške. Sve će se učiniti da takva vlast ostane sve dok bude mogla da siromaši vlastiti narod, a bogati bogate. Umjesto snažnog političkog pritiska, kojim se služi centralna vlast prikrivajući na taj način svoje zadnje namjere, lokalna vlast ide sa istinom u narod. Ide sa Studijom koja je svima jednako dostupna i na mkoju svaki građanin može da izrekne svoje sudove.
Izvor; buka