Umjesto da preokrene loš trend, MOL u Ini od početka radi na gubljenju tržišnog udjela na domaćem i okolnim tržištima gdje se Ina pretvorila u minornog igrača. Gdje će se prerađivati nafta s hrvatskih polja i hoće li 800 ljudi ostati bez posla u Sisku, to mađarsku kompaniju ne zanima. Ali, trebalo bi zanimati ovu Vladu, ili točnije, premijera.
Kada se na dnevnom redu Uprave Ine našlo gašenje sisačke rafinerije hrvatski članovi Uprave Ine napravili su jedino što su mogli – napustili su sjednicu i srušili kvorum. Na taj način odgođeno je donošenje te važne odluke koja već godinama visi u zraku, a koja se u percepciji šire javnosti donekle čak profilirala kao ekonomski opravdana. MOL i njegovi ugledni zaposlenici u toliko su navrata govorili da je poslovanje te rafinerije neisplativo, da i dio javnosti smatra da je opstanak rafinerije isključivo pitanje socijale, nipošto ne i ekonomska kategorija. Govori se o preplavljenosti tržišta proizvodima iz SAD-a, niskim rafinerijskim maržama i masovnom gašenju rafinerija na Zapadu, te da se Hrvatska ne može ponašati kao da je otok u moru… To ipak ne mora biti hrvatski scenarij, jer ako se stvori potražnja za proizvodima naravno da će i opstanak tvornice koja ih proizvodi biti neophodan. Umjesto da preokrene loš trend, MOL u Ini od početka radi na gubljenju tržišnog udjela na hrvatskom i posebno, okolnim tržištima gdje se Ina pretvorila u minornog igrača. S obzirom na to da je regionalno tržište u međuvremenu palo i jače nego Zapadna tržišta, rafinerija u Szazhalombatti sasvim dobro pokriva potražnju. Gdje će se prerađivati nafta s hrvatskih polja i hoće li više od 800 ljudi ostati bez posla u Sisku, to mađarsku kompaniju ne zanima. Ali, trebalo bi zanimati ovu Vladu, ili točnije, premijera.
Čini se da ovaj slučaj nije slučajno došao na dnevni red i da je MOL-u voda došla do grla pa zato vadi najjača oružja. Ne treba se zavaravati da sudbina rafinerije u Sisku nije usko povezana sa sudbinom riječke rafinerije. Već neko vrijeme upućeni govore o MOL-ovom internom planu da 2015. zatvori sisačku, a 2018. godine i riječku rafineriju. No, čini se da MOL sada pokušava zaigrati ucjenom: ako hrvatska strana odobri gašenje Siska tada će se možda pronaći 400 milijuna dolara za nastavak modernizacije rafinerije u Rijeci. No, ako to ne bude tako, Mađari su spremni nastaviti zavlačiti modernizaciju i riječke rafinerije. Naime, u javnost je procurila informacija da je MOL već spreman naručiti dodatne analize o opravdanosti nastavka modernizacije riječke rafinerije. O Sisku se više ne govori, Sisak je otpisan, poručuju cijelo vrijeme. Hrvati, uozbiljite se, ako želite spasiti riječku rafineriju, požurite, uzmite što vam se nudi, jer možda već sutra ta naša velikodušna ponuda neće biti na stolu. Zaista, što reći već da je riječ o velikoj bahatosti partnera koji se ponaša iz pozicije sile. Ne argumenata, na kojima počiva svaka dobra poslovna odluka, već čiste sile.
Cijela situacija bila bi samo tragična, kada ne bi postojala pravomoćna presuda koja potvrđuje da su upravljačka prava koja MOL-u omogućuju da radi što želi, dobivena korupcijom. Tu presudu potvrdio je Vrhovni sud. I uz tu “vrhovnu” pravomoćnost i sve implikacije koja ona sa sobom donosi, mađarski partner pokazuje apsolutno neviđenu bahatost i baš nikakvu spremnost na popuštanje ili kompromis. Zaista, da se čovjek zapita gdje živi i tko nam vodi državu?! Nisu to ozbiljni ljudi. Slučaj Ine bio je ispit zrelosti i za bivšu i za sadašnju Vladu, a i jedna i druga pokazuju se nespremnima povući rezolutne poteze. Korak naprijed, dva koraka natrag, to je otprilike dinamika odnosa Vlada-MOL. Svemu što je ministar gospodarstva napravio oko Ine nema se što prigovoriti, no očigledno je da u Vladi oko Ine govore različitim jezicima (ili savjete dobivaju od različitih savjetnika, koji posve oprečno misle) pa kontinuirano izostaje konsenzus kako dalje. U pravu je onaj tko kaže da je angažman premijera ključan da se cijela priča s MOL-om zarotira u nekom pozitivnijem smjeru. Avaj! Premijer Milanović u Nadzorni odbor Ine instalirao je čovjeka koji autistično odbija priznati da je državni predstavnik i da je odgovoran ovom narodu, te da tu nema prostora za njegova tumačenja korporativnog prava i interesa vlasnika. Naravno, osim ako mu nitko nije objasnio njegovu ulogu i što je interes vlasnika, što je također vrlo moguće. MOL-u uz takve saveznike, premijera Milanovića i Sinišu Petrovića, ne treba nitko drugi, a svi napori da se preokrene trend bit će uzaludni. Mađarska kompanija to zna i to će objeručke koristiti sve dok politika ne shvati da je ovdje riječ o ratnom stanju i da su ulozi previsoki da bi se tako bolno dugo okretala glava na drugu stranu.
Izvor; energetika-net
