Uskoro započinju pregovori s MOL-om oko Ine. Hrvatska do sada nije bila u stanju realno sagledati niti upotrijebiti svu moć vlastite pozicije u Ini, na svom teritoriju i s nepravomoćnom presudom za korupciju u džepu. Dok pokazuje iznenađujuću angažiranost oko marginalnih pitanja premijer se ne bavi sudbinom jedne Ine, čije investicije bi mogle samostalno podignuti BDP za jedan postotni bod
Sredinom ovog mjeseca trebali bi započeti dugoočekivani pregovori između države i predstavnika MOL-a oko izmjena dioničarskih ugovora u Ini. Cilj razgovora podrazumijeva prije svega izmjene načina upravljanja kompanijom od čega polaze sve ključne odluke. Kako od Ine, koja je u međuvremenu postala južna ekspozitura MOL Grupe napraviti snažnu vertikalno integriranu kompaniju kakva je nekoć bila, perjanicu Jugoistočne Europe? Je li to uopće izvedivo ili se zapravo samo može spasiti ono što se spasiti da? Zanimljivo je da se hrvatski pregovarači nemaju namjeru baviti samo spornim ugovorom iz 2009., kojim je zahvaljujući dealu sa Sanaderom MOL stekao apsolutnu premoć u kompaniji. Plan je na stol staviti baš sve ugovore o međusobnom odnosu dioničara, počevši od 2003. pa do posljednjeg Prvog Dodatka Glavnom ugovoru o plinskom poslovanju koji je zaključen u prosincu 2009. godine.
Uh, bit će tu puno posla, jer od početka privatizacije – a početak je bio upravo za vrijeme prve koalicijske SDP-ove Vlade – neke ključne stvari nisu postavljene kako valja. Danas se puno govori o postizanju energetske samostalnosti i sigurnosti opskrbe koju, između ostalog, garantira opstanak rafinerija. Još 2003. godine, kada je ministar gospodarstva bio Ljubo Jurčić, u prvom dioničarskom ugovoru (namjerno ili slučajno) nije stavljen nikakav krajnji rok u kojem bi modernizacija rafinerija trebala biti dovršena. Rezultat te omaške itekako je išao u korist MOL-u koji čini logično – optimira sve svoje karike u lancu prerade u situaciji kada potražnja za energentima stalno pada. Modernizacija sisačke rafinerije jedva je počela, dok je plan završetka riječke rafinerije prebačen za kraj 2014. Posljednja vijest od ovoga ljeta kazuje da je Ina krenula u pregovore oko licence i osnovnog dizajna koking-postrojenja. Izbor izvođača možda će biti gotov do kraja godine, zatim treba računati još osam mjeseci da on odradi svoj posao, da bi se tek tada počelo tražiti izvođača radova. Ako sve prođe bez otezanja, Rafinerija Rijeka kraj modernizacije dočekat će za otprilike tri i pol godine. To nije 2014., već prije 2017. godina. No, bez brige, ta će rafinerija prije ili kasnije ipak biti modernizirana, dok su od sisačkog pogona odustali i najzagriženiji optimisti.
Nisu samo rafinerije problem; deset godina nakon potpisa prvog lošeg ugovora o strateškom partnerstvu može se konstatirati značajan degradirajući trend u poslovanju. Ukupna prerada u rafinerijama u odnosu na 2009. lani je pala za 20%, ukupna domaća proizvodnja nafte i plina u tom periodu pala je za 14,2%, prodaja naftnih derivata na domaćem tržištu manja je za 24%, dok na okolnim tržištima Ina životari. U istraživanje i proizvodnju uloženo je znatno manje novca, a kapitalne investicije ne realiziraju se u skladu s odobrenim planovima, pa je Ina s 3,1 milijardu investicija u 2009. pala na 1,28 milijardu. Pazite, riječ je o Ini, kompaniji koja samostalno može povući BDP za jedan postotni bod. U katastrofalnoj gospodarskoj situaciji u kojoj se Hrvatska nalazi, upravo je neshvatljivo svjesno zanemariti takav investicijski potencijal. Nažalost, to nije samo slučaj Ine, već kompletne proizvodne i izvozničke grane koja dobiva slabu potporu u državnim institucijama koje ne rade ono za što su plaćene.
Loš trend u Ini Vlada je, međutim, mogla prekinuti puno prije da nije igrala pretjerano ziheraški, ulazeći u kompromise na svoju štetu, pa i kad nije trebala. Zato sadašnja štetna pat-pozicija traje već godinama i u kombinaciji s padom potrošnje čak ubrzava silaznu putanju. Politika nikada nije bila ispred vrata Ine niti će ikada biti. Konstruktivni potezi u prošlosti su uzmicali pred vanjskopolitičkim preokupacijama, a iako svjesni što mogu i trebaju učiniti, političari su ostajali pasivni. Do kompromisa dolazi ako dva jaka partnera ne mogu pobijediti jedan drugog. Ne ulazi se u kompromis s onim koga se može pobijediti. Njega se jednostavno pobijedi. Čini se da nama u Hrvatskoj to jednostavno nije jasno, niti smo u stanju realno sagledati snagu vlastite pozicije – u vlastitoj zemlji, s vlasničkim udjelom u rukama i nepravomoćnom presudom za korupciju u džepu. Upravo je fascinantno da nakon svega što se dogodilo premijer Zoran Milanović takozvano “strateško partnerstvo” Ine i MOL-a i dalje percipira sudbinskim i neraskidivim, a kompromis jedinim mogućim rješenjem. Istovremeno, on pokazuje iznenađujuću angažiranost i tvrdoglavost na marginalnim pitanjima poput lex-Perković. Ponekad ipak treba zahtijevati nemoguće da bi se izvukao maksimum, ali za to treba volje. Prateći godinama što se događa nažalost se čini realnim očekivati samo (trula) kompromisna rješenja.
Izvor Energetika-net
