Decenijama je Elektroprivreda Srbije (EPS) delovala kao neuništiva. Njene lignite rudnike, stare termoelektrane i hidroelektrane činile su osnovu sistema otporne na regionalne šokove i tržišne fluktuacije. Srbija je bila jedna od retkih evropskih zemalja sa električnom samodovoljnošću, ponekad čak i izvozeći struju. Javnosti je EPS bio tihi gigant, čije su slabosti skrivane, a snage uzimane zdravo za gotovo. Za vlade, EPS je bio politički alat: državna kompanija sa niskim tarifama koje umiruju birače i velikim brojem zaposlenih koji garantuju lojalnost. Ipak, ispod te fasade, polako se razvijala kriza.
Danas je kriza EPS-a javna. Srbija uvozi značajne količine električne energije, finansijski rezultati su pogoršani, strateške investicije kasne ili se odlažu, a rekonstrukcija ključnih kapaciteta je decenijama iza rasporeda. Kompanija nema jasan plan razvoja do 2030. ili 2035. godine, što dodatno ugrožava dugoročnu sigurnost energetskog sistema.
Nasleđe odloženih investicija
EPS nije izgradio nove kapacitete više od trideset godina. Dok su susedne zemlje investirale u hidro, gas ili obnovljive izvore, Srbija je ostala vezana za lignit. Termoelektrane, ponos jugoslovenskog inženjeringa, nisu projektovane za neograničeni rad; modernizacija zahteva kapital, planiranje i nadzor.
Rekonstrukcija postojećih termo jedinica bila je stalno odlagana. Remonti u Kolubari, Kostolcu i Termoelektrani Nikola Tesla A i B trpeli su probleme u nabavci, sporove sa izvođačima ili tehničke greške. Hidroelektrane su modernizovane neredovno, budžeti za održavanje smanjivani, a oprema iz 1970-ih i 1980-ih prisiljena na kontinuirani rad.
Politički motivi i kultura jeftine struje
Cene struje su decenijama održavane veštački niskim radi socijalne stabilnosti i političkog smirivanja. EPS je bio primoran da apsorbuje trošak stagnacije, što je dovelo do smanjenja operativnih budžeta i kolapsa investicionog kapaciteta.
Upravljačka konfuzija
Reforma iz 2023. godine predstavljena je kao preokret ka profesionalizmu i transparentnosti, ali u praksi je odgovornost rasuta: Skupština EPS-a ima stratešku moć, Nadzorni odbor nadzor, GM operativnu odgovornost, ali niko ne može samostalno rešiti nasleđene strukturne probleme.
Kašnjenja u izgradnji novih kapaciteta
Najavljeni su novi gasni i hidro kapaciteti, solarne platforme i čak nuklearni projekti. Ipak, izvršenje ne postoji: studije izvodljivosti i procene uticaja na životnu sredinu sporo napreduju, pregovori sa partnerima stagniraju, a interna sposobnost EPS-a da vodi velike projekte je oslabljena.
Kašnjenja primoravaju Srbiju na uvećani uvoz, starije kapacitete na pojačan rad, a kvarovi izazivaju PR kampanje umesto tehničkih rešenja.
Finansijski stres EPS-a
EPS je nekada imao stabilan profit. Danas bilans pokazuje pritisak: rastući troškovi uvoza, stara oprema, niske tarife i kašnjenje investicija doveli su do smanjenja likvidnosti, erozije kapitala i skupljih zaduženja. Nekoliko stotina miliona evra godišnje trošeno je na hitni uvoz, dok su potrebne investicije ostale neizvršene.
Bez reformi, ciklus stagnacije i zavisnosti od uvoza se samo pogoršava.
Nedostatak plana razvoja do 2030/2035
EPS nema koherentan plan razvoja do 2030. ili 2035. godine. Bez plana nije moguće:
– definisati miks proizvodnje
– prioritizovati modernizaciju ili zatvaranje postrojenja
– integrisati obnovljive izvore
– pojačati mrežu
– odrediti dugoročne tarife
– privući strane investicije
Susedne zemlje su znatno napredovale u ovim oblastima.
Ko je odgovoran?
Kriza EPS-a je rezultat:
– političke interferencije
– populizma u tarifama
– odloženih investicija
– slabog upravljanja projektima
– nedostatka transparentnosti
– odsustva dugoročne strategije
– strukturne upravljačke disfunkcije
– institucionalne fragmentacije
Odgovornost mora biti dodeljena da bi reforme počele.
Put napred: reforma ili stagnacija
EPS stoji na raskrsnici. Potrebno je:
– moderni bazni kapaciteti
– rekonstrukcija hidroelektrana
– fleksibilne gasne elektrane za rezervu
– integracija obnovljivih izvora
– depolitizovano upravljanje
– realne tarife
– kredibilan plan do 2035.
Bez ovih reformi, Srbija bi mogla postati trajni uvoznik struje, što bi ugrozilo ekonomsku stabilnost, industrijsku konkurentnost, privlačnost za strane investicije i nacionalni suverenitet.
Cena izbegavanja
Srbija plaća cenu decenije odlaganja odluka. EPS nije propao zbog jednog kvara, već zbog hiljadu odloženih odluka. Sistemi mogu da se promene, ali budućnost srpske energije zavisi od spremnosti lidera da preuzmu politički trošak reformi EPS-a.












