Srpski elektroenergetski sistem danas ne određuje njegova ukupna instalisana snaga, niti brzina rasta obnovljivih izvora, niti rasprave o nuklearnim postrojenjima koje se vode na političkom i stručnom nivou. Suštinska odrednica njegove sudbine u narednim godinama je balansiranje — sposobnost sistema da u realnom vremenu usklađuje proizvodnju i potrošnju u uslovima rastuće nestabilnosti, ograničene fleksibilnosti i sve češćih nepredvidivih odstupanja.
Decenijama je Srbija počivala na stabilnom modelu. Ugalj je obezbeđivao konstantnu, predvidivu bazu, dok su hidroelektrane služile kao amortizer — brzo reagujući, fleksibilni kapacitet koji može da odgovori na nagle promene potrošnje ili neplanirane ispade termoelektrana. To je bio sistem u kojem su dispečeri radili sa određenom sigurnošću, jer su imali dva snažna oslonca. Danas su oba oslonca poljuljana.
Hidroelektrane su izgubile deo svoje istorijske pouzdanosti. Klimatske promene menjaju hidrologiju Srbije na načine koji postaju strukturalni, a ne privremeni. Suše su duže, vodostaji su niži, a režimi akumulacija zahtevaju sve konzervativnije upravljanje. Prognoze za 2025. godinu pokazuju da bi proizvodnja mogla pasti na nivo najniži u poslednjim decenijama — oko 8.000 GWh. Čak i da su same turbine i tehnička infrastruktura potpuno operativne, hidrologija diktira limite koje tehnika ne može da nadomesti.
U međuvremenu, termoelektrane, nekada okosnica sistema, postaju izvor nestabilnosti. Kvarovi, remonti, neadekvatan kvalitet uglja i starost blokova stvaraju situacije u kojima ključni kapaciteti nisu dostupni onda kada su najpotrebniji. Stara flotа TENT-а radi sve dalje od projektovanih performansi, sa smanjenom efikasnošću i u uslovima ekstremnog termičkog i mehaničkog opterećenja. Ove jedinice nisu napravljene da reaguju brzo. One su konstruisane za stalan, stabilan rad — upravo ono što više ne odgovara sistemu u kojem dominira varijabilnost obnovljivih izvora.
Dodamo li na to nagli rast OIE, naročito vetroelektrana u Vojvodini, dobija se kompleksna slika. Vetar može skočiti ili pasti za 200 MW u svega sat vremena. Sistem mora da se prilagodi. Ali Srbija nema odgovarajuće mehanizme balansiranja: nema dovoljno reverzibilnih hidroelektrana, nema gasnih turbina koje mogu brzo da startuju, nema baterijskih skladišta, nema razvijene programe odgovora potrošača, a prognoziranje vetra i sunca nikada nije bilo važnije.
Braon niz problema postaje očigledan tokom zimskih večernjih sati kada je potrošnja visoka, a hidrologija slaba. EPS tada kupuje struju na tržištu — često po cenama koje su višestruko veće od onih u normalnim uslovima. Nekada samodovoljna elektroprivreda sada zavisi od regionalnih tokova. A regionalna tržišta su volatilna, pod uticajem vetra u Rumuniji, hidrologije u Bugarskoj, toplinskih talasa u Mađarskoj i evropskih cena gasa.
Import po visokim cenama narušava finansijsku stabilnost EPS-a. Tako se stvara lančana reakcija: visoki troškovi balansiranja iscrpljuju investicione kapacitete, što dovodi do odlaganja modernizacije, što onda dodatno povećava sistemske rizike. EPS ulazi u začarani krug: više troškova — manje ulaganja — lošija raspoloživost — više troškova.
Dodatnu složenost unosi stanje u prenosnoj mreži. Vojvodina proizvodi više vetra nego što mreža može da prihvati, pa EMS mora da ograničava proizvodnju. Kada se vetar ograniči, EPS mora aktivirati druge izvore kako bi balansirao sistem — često hidroelektrane, čak i kada je vodostaj nizak, ili termoelektrane u neoptimalnim režimima rada. Na taj način se narušava prirodan „energetski ritam“ sistema.
Sve to vodi do ključne tačke: Srbija ulazi u strukturalni deficit balansiranja.
To nije povremena pojava. To nije anomalija. To je nov, trajan parameter srpske energetike.
EPS više ne može da se osloni na svoje tradicionalne oslonce. Hidroelektrane su pod stresom. Termoelektrane gube pouzdanost. Obnovljivi izvori rastu, ali uvode varijabilnost. Prenosna mreža je zagušena. Tržište je nestabilno. U takvoj situaciji, sistem nema dovoljno „brzih“ kapaciteta koji mogu da uđu u rad kada vetar padne, niti dovoljno skladišta koje može da primi višak energije kada vetar duva snažno.
Države koje uspešno upravljaju velikim udelom OIE imaju nekoliko rešenja: velika skladišta energije, reverzibilne elektrane, fleksibilne gasne turbine, napredne alate za predikciju, digitalizovane dispečerske centre i tržišta balansne energije. Srbija trenutno nema ništa od toga u dovoljnoj meri.
Šta to znači za budućnost?
Da će Srbija, ukoliko ne reaguje, ući u period u kojem su krizne situacije normalizovane.
Da bi se izbegao takav scenario, potrebna je duboka transformacija. Reverzibilna elektrana Bistrica ne sme ostati ideja na papiru, već mora postati strateški projekat. Baterijska skladišta moraju biti integrisana u vetroparkove i solarne elektrane. Gasne turbine, čak i kao prelazno rešenje, mogu obezbediti fleksibilnost koja je sada kritično nedostupna. Odziv potrošača mora postati deo sistema, posebno u industrijskim zonama.
Neophodno je i modernizovanje EPS-a kao organizacije. Balansiranje se više ne može oslanjati na intuiciju i iskustvo, već na matematičke modele, digitalne alate, evropske standarde i sofisticirane tržišne mehanizme. EPS mora izgraditi novu dispečersku filozofiju — filozofiju koja prepoznaje promenljivost, a ne bori se protiv nje.
Politička dimenzija je takođe neizbežna. Bez jasne strategije, Srbija će svaki put iznova ulaziti u energetske krize. Balansiranje se mora smestiti u sam centar energetske politike. Bez tog pristupa, dekarbonizacija će biti spora, uvoz skup, a sistem nepredvidiv.
Ako Srbija izgradi sistem fleksibilnosti, elektrifikacija će moći da napreduje stabilno, obnovljivi izvori će biti integrisani bez zastoja, a energetska tranzicija će postati ekonomska prednost, a ne teret.
Ako to ne učini, balansiranje će postati permanentna slabost i glavni izvor energetskih kriza u narednih deset godina.
Današnji izazovi nisu privremeni. Oni su uvod u strukturalni prelaz srpske energetike.
Pitanje je samo — hoće li Srbija taj prelaz voditi ili će mu podleći.












