Kada su Sjedinjene Države proširile sankcije protiv ruskih energetskih interesa, mnogi zvaničnici u Beogradu nisu odmah shvatili težinu situacije. Na površini, NIS, u većinskom vlasništvu Gazprom Nefta, nastavio je da radi rafineriju u Pančevu, snabdeva pumpne stanice i učestvuje u ministarskim sastancima. Ipak, ispod površine počeo je finansijski potres u globalnom sistemu, koji se prvo osetio u odeljenjima za usaglašenost u Beču, Milanu, Parizu i Atini.
Banke su primećivale suptilne promene u tonu svojih sedišta. Kreditni odbori tražili su dodatnu dokumentaciju, a službe za usaglašenost izdavale interne smernice o riziku od sankcija. Iako NIS nije bio formalno sankcionisan, tretiran je kao da bi mogao biti, što je finansijskim institucijama značilo više nego formalni status.
NIS je bio više od naftne kompanije: okosnica tržišta goriva, značajan porezni prihod, poslodavac u regionima i simbol strateške veze Srbije i Moskve. Zavisanost od ruskog vlasništva stvarala je ranjivosti koje politički establišment nije u potpunosti shvatao.
Ako bi NIS izgubio pristup zapadnim finansijskim kanalima, problematično bi bilo uvoziti naftu, obnavljati radni kapital i hedžovati cene. Rafinerija je zavisila od zapadne tehnologije i osiguranja za transport i preradu. To je otkrilo duboku kontradikciju u srpskom energetskom modelu.
Banke su reagovale prvo. Raiffeisen, Erste, Intesa, Crédit Agricole, Société Générale i Eurobank preispitale su izloženost prema NIS-u. Njihova odluka bila je vođena regulatornim rizikom, ne profitom. Povlačenje kredita i restrikcije nastupale su postepeno, stvarajući finansijski pritisak za sve u lancu snabdevanja NIS-a.
Narodna banka Srbije (NBS) pratila je valutno tržište sa povećanom pažnjom. Dinar, simbol makroekonomske stabilnosti, mogao je biti meta spekulativnih napada zbog nesigurnosti u snabdevanje energijom i finansijske stabilnosti. Međutim, NBS nije mogla naterati strane banke da održavaju kreditne linije prema kompaniji koju smatraju sankciono rizičnom.
Sovereign risk i premije na obveznice počele su da rastu. Potencijalne državne intervencije u uvozu nafte ili kreditu NIS-a imale bi značajne fiskalne posledice, uključujući povećanje troškova zaduživanja i odlaganje infrastrukturnih projekata. Strani investitori postali su osetljiviji na političku i regulatornu neizvesnost, a strategija geopolitičkog balansiranja Srbije bila je na testu.
Proces prisilne privatizacije pojavio se postepeno. Gazprom Neft nije mogao da obezbedi kapital ili finansiranje. Bez pristupa zapadnim finansijskim kanalima, jasno je da je ruska kontrola postala neodrživa.
Beograd je razmatrao opcije koje su ranije bile nezamislive: privremena državna kontrola, strateška prodaja, neutralni kupci i faza tranzicije koja očuvava političku kontinuitet. Cilj je bio izbeći nestašice goriva, cenu šokova, poremećaje u poljoprivredi i transportu, ili socijalne nemire.
Potencijalni investitori nisu dolazili putem javnih tendera, već kroz geopolitičke signale. Zalivske energetske kompanije poput ADNOC, Saudi Aramco i QatarEnergy pojavljivale su se kao kandidati zbog kapitala, neutralnosti i interesa u Srbiji. Za Vašington, to je omogućilo smanjenje ruskog uticaja bez direktnog političkog pritiska; za Beograd, pružalo je dostojanstvenu tranziciju; za Moskvu, bilo je manje ponižavajuće nego zapadna akvizicija.
Finansijske institucije imale su ključnu ulogu: ograničavanjem pristupa kreditu, odbijanjem dugoročnih aranžmana i pooštravanjem standarda usaglašenosti, pretvorile su sankcije u operativnu paralizu.
Na kraju, tranzicija bi se odvijala kao pregovarani izlaz: Gazprom Neft izlazi bez prekida diplomatskih odnosa, novi investitor ulazi kao komercijalni partner, a država predstavlja sve kao strateški izbor. Rafinerija nastavlja rad, banke ponovo otvaraju kanale, a prividna normalnost se vraća.
Ipak, ekonomska i finansijska arhitektura Srbije trajno se menja. Epizoda sa NIS-om pokazala je da male države ne mogu neograničeno zadržavati stratešku dvosmislenost; banka glasom svog bilansa donosi odluke pre vlade, a suverenitet se ostvaruje kroz usklađivanje sa finansijskim sistemima koji održavaju modernu ekonomiju.












