Srpski energetski sistem izgrađen je na paradoksu. Zemlji su hitno potrebni novi kapaciteti za proizvodnju električne energije kako bi se obezbedilo snabdevanje, podržala industrija i ubrzala tranzicija ka čistijim izvorima energije. Ipak, njen dominantni državni elektroenergetski gigant, Elektroprivreda Srbije (EPS), nove projekte isporučuje sporije nego što se očekuje — ili ih u pojedinim slučajevima uopšte ne dovodi do realizacije. Dok potražnja raste, a Srbija pokušava da se pozicionira kao regionalno energetsko čvorište, EPS je zapleten u kašnjenja koja potkopavaju i nacionalne ambicije i poverenje javnosti.
Izazovi sa kojima se EPS suočava nisu samo tehničke prirode. Oni su strukturni, regulatorni, finansijski, ugovorni i organizacioni. Pozadina kašnjenja otkriva dublju istinu o srpskom energetskom sektoru: da je tranzicija sa zastarelog sistema zasnovanog na lignitu na moderni, diversifikovani miks izvora daleko složenija nego što to sugerišu zvanične izjave ili politička obećanja.
Razmere zastoja
Kašnjenja u projektima EPS-a pojavljuju se u celom portfoliju:
- Veliki reverzibilni hidroenergetski projekat Bistrica ostaje u pripremnoj fazi, a njegove ekološke studije višestruko su odlagane zbog promena u ekološkoj regulativi.
- Ambicije kompanije u oblasti vetroenergije — kao što je vetropark Kostolac — suočile su se sa sporim projektovanjem, pomeranjima tehničkih rokova, kasnim isporukama opreme i neujednačenom koordinacijom aktera.
- Termoenergetska ekspanzija Kostolac B3, zamišljena kao poslednji veliki lignitni blok u Srbiji, probila je rok za rokom, ušla u višegodišnje kašnjenje i na kraju postala predmet ugovornih sporova i potraživanja.
Ovo nisu izolovani incidenti; oni su simptomi sistemskih ograničenja. Političko rukovodstvo Srbije često najavljuje izgradnju novih energetskih postrojenja, ali institucije zadužene za njihovu realizaciju često nisu spremne da ih izvedu.
Pet ključnih razloga zbog kojih EPS kasni
1. Regulatorna i dozvolna uska grla
Regulatorni okvir Srbije — naročito u oblastima energetike i zaštite životne sredine — stalno se menja. Tokom poslednjih godina, ekološki propisi su menjali strukturu, povećavali obim dokumentacije i uveli strože standarde usklađenosti. Ovo je izazvalo lančane posledice na projekte koji su već bili u proceduri pribavljanja dozvola.
Kada EPS mora usred procesa da revidira studije uticaja na životnu sredinu, osavremeni projektne dizajne ili doda nove analize i poglavlja, gubi se vreme — ponekad meseci, ponekad godine. Regulatorna neizvesnost postaje ugrađeni mehanizam kašnjenja.
Ovaj problem posebno je izražen u obnovljivim izvorima energije. Srbija ima obavezu da uskladi zakonodavstvo sa EU direktivama, ali primena na terenu znatno zaostaje. EPS se često nalazi zarobljen između propisa na papiru i birokratske realnosti.
2. Zastarela infrastruktura i operativni teret
EPS upravlja proizvodnim portfolijem koji čine uglavnom sredinom 20. veka izgrađene lignitne termoelektrane i hidroelektrane. Mnoge su starije od prosečnog zaposlenog u kompaniji. Efikasnost opada, usklađenost sa ekološkim standardima slabi, a troškovi održavanja rastu. Zastoji i kvarovi u starim blokovima — posebno u termoelektranama — česti su i skupi.
Umesto da se u potpunosti fokusira na nove investicije, EPS mora kontinuirano da stabilizuje postojeću zastarelu infrastrukturu. To odvlači i sredstva i menadžersku pažnju. Kada staro postrojenje otkaže ili kada kvalitet uglja iz rudnika padne, EPS mora odmah da reaguje — povlačeći timove i budžete koji su prvobitno bili namenjeni novim projektima.
Rezultat je predvidljiv: novi projekti stalno se odlažu jer je kompanija zarobljena u gasenju požara iz prošlosti.
3. Finansijski pritisci i eskalacija troškova
Finansijski put EPS-a bio je turbulentan. Veliki pad proizvodnje, potreba za uvozom uglja, hitne nabavke struje i promene cena na tržištu opteretili su bilanse. Kada profit padne, likvidnost se sužava — smanjujući sposobnost kompanije da pokrene ili ubrza kapitalno intenzivne investicije.
Kašnjenja dodatno povećavaju cenu projekata. Poremećaji globalnih lanaca snabdevanja, inflacija i poskupljenje opreme (turbina, transformatora, čelika) povećali su investicione troškove. Projekti finansirani putem izvoznog kredita postali su skuplji usled rasta kamatnih stopa i intenziviranja ugovornih potraživanja.
Za EPS se formira začarani krug: što je projekat više odlagan, to je skuplji; što je skuplji, to ga je teže finansirati; što je teže finansirati, kašnjenje se dodatno produbljuje.
4. Ugovorni sporovi, širenje obima i problemi nabavki
Veliki energetski projekti zahtevaju integrisano projektovanje, nabavke, inženjering, izgradnju, puštanje u rad i priključenje na mrežu. Svaka međufaza — EPS, glavni izvođač, podizvođači, projektanti, dobavljači, regulator, finansijer — nosi rizik. Kada koordinacija zakaže, rokovi se urušavaju.
Kostolac B3 je školski primer „scope drift“-a: promenjeni tehnički zahtevi, pomereno predavanje gradilišta, izmene u specifikaciji opreme, inflacioni zahtevi, sporovi oko toga ko snosi odgovornost za kašnjenja. Unutar EPS-a, nabavke su spore, delom zbog rigidnosti državnih preduzeća, a delom zbog nedostatka stručnog projekt-menadžmenta.
Zbog toga projekti često počinju pre nego što je dizajn završen, ugovorno upravljanje je reaktivno, a izvođači eskaliraju potraživanja jer se odluke klijenta donose sporo ili nekonzistentno.
5. Tranzicioni i integracioni izazovi
EPS prolazi kroz jednu od najkompleksnijih energetskih tranzicija u Evropi. Srbija pokušava da pređe sa uglja na kombinaciju OIE, revitalizovanih hidroelektrana, reverzibilnih elektrana i potencijalno gasne fleksibilnosti.
Ali svi elementi tranzicije kasne:
- obnovljivi izvori ne mogu napredovati bez jače prenosne mreže,
- pumpne elektrane zahtevaju usklađivanje sa vodnim planovima i ekologijom,
- vetar i solar zahtevaju balansne rezerve i modernu regulaciju i trgovanje,
- termo-modernizacija mora biti usklađena sa EU standardima.
EPS se istovremeno očekuje da:
održi stabilnost sistema,
dekarbonizuje miks,
integriše OIE,
pokrene nove projekte,
dok se organizaciono menja pod snažnim političkim nadzorom.
Rezultat je strateška neizvesnost: planovi se često menjaju, projekti redizajniraju, a prioriteti se postavljaju politički, a ne tehnički.
Studija slučaja: Kostolac B3 — projekat kašnjenja jedne decenije
Kostolac B3, blok od 350 MW izgrađen putem ugovora sa stranim EPC izvođačem, predstavlja ogledni primer sistemskih problema.
Projektom je prvobitno upravljano tako da bude završen 2019. godine. Međutim, rokovi su se godinama pomerali:
- dizajn postrojenja menjan je tokom izgradnje,
- isporuke opreme kasnile su zbog globalnih udara u lancu snabdevanja,
- inflacija je povećala troškove materijala i rada,
- nastali su sporovi naročito oko odgovornosti za kašnjenja,
- Srbija je morala da uvozi velike količine struje tokom zimskih sezona jer blok nije bio u pogonu.
Vrednost potraživanja i protivpotraživanja dostigla je stotine miliona evra. Iako je B3 sada u funkciji, njegov razvojni put otkriva duboke strukturne probleme u upravljanju projektima EPS-a.
Strukturna i institucionalna ograničenja
Organizacione slabosti
EPS radi sa višeslojnom birokratijom i sporim lancima odobravanja.
Nedostatak kadrova
Aging workforce + manjak stručnjaka u digitalnom planiranju, OIE integraciji, HSE-u, elektroenergetici i projekt-menadžmentu velikih postrojenja.
Zavisnost od mreže i snabdevanja
Kašnjenje u prenosnoj mreži, balansnim servisima, rudarstvu ili vodoprivredi = kašnjenje elektrane.
Politički uticaji
Prioriteti projekata često menjaju smer u skladu sa političkim ciklusima, a ne tehničkim analizama.
Rizici po energetsku sigurnost
Skupi uvoz struje
Kada kasne kapaciteti i otkazuju stara postrojenja, Srbija kupuje energiju na tržištu — često po najvišim cenama.
Zastoj u dekarbonizaciji
Bez novih OIE i skladišta, tranzicija praktično stagnira.
Pad poverenja investitora
Privatni investitori i finansijske institucije pažljivo prate učinak EPS-a. Hronična kašnjenja povećavaju rizik investiranja u Srbiju.
Šta EPS i država moraju da urade
1. Stabilizovati regulatorni okvir
Konstantnost i predvidivost u propisima ključni su za planiranje investicija.
2. Profesionalizovati projektni menadžment
Neophodno: FEED, upravljanje obimom, standardizovani ugovori, nezavisni nadzor.
3. Diversifikovati finansiranje
Kombinovati razvojne banke, PPP modele, izvozne kredite i privatni kapital.
4. Modernizovati postojeća postrojenja
Smanjiti broj hitnih intervencija i rasteretiti organizaciju.
5. Planirati OIE i skladišta integrisano sa mrežom
Reverzibilne elektrane i fleksibilnost moraju biti suštinska komponenta sistema.
6. Povećati transparentnost
Javni izveštaji o napretku, rokovima, rizicima i budžetima povećavaju poverenje i odgovornost.
Pogled unapred: Sporo napredovanje, ali šansa za reset
Uprkos kašnjenjima, EPS ima šansu da se repoziocira. Potražnja za energijom će rasti, elektrifikacija će se ubrzavati, a regionalno tržište proširivati. Modernizovan EPS mogao bi izuzetno dobro da se pozicionira. Hidropotencijal mu je strateška prednost, potencijal OIE je značajan, a infrastruktura — iako stara — dovoljno razvijena da podrži tranziciju.
Ali ako se strukturni uzroci kašnjenja ne otklone, Srbija rizikuje izgubljenu deceniju razvoja energetike. Svako kašnjenje povećava ranjivost sistema, umanjuje poverenje investitora i pomera energetsku tranziciju u nedogled.
Budućnost EPS-a oblikovaće ne ambicije na listi projekata, već disciplina, kompetentnost i transparentnost sa kojom će oni biti sprovedeni.












